9. BILO JEDNO DOBA BOJE MEDA

 

 

        Bilo jedno doba boje meda, boje jantara, starozlatne boje, kad je zrak bio ružičast, a nebo ljubičasto. Trava je rasla plava, kao zaborav. Oblaci su svirali divne melodije jutrom, još divnije s večeri. Pustinje su bile na svijetu samo zbog oaza: da se one ne bi tako lako pronašle, i da bi se izvori prepoznali kao sveta mjesta. Bilo jedno doba, zlatno doba, kad se nije znalo što je bolest, mržnja, nesreća.

        Ipak, njegovi stanovnici nisu izumrli, niti su ostali zatočenici nekoga otkinutoga dijela današnjice. Oni putuju kroz današnje vrijeme kao mjehuri kroz vodu: u vodi su, vodom neosvojeni.

        No tamo gdje su stanovnici, tamo je i stan; gdje je stan, tamo je i stanovanje. Kopno, obzor, vrijeme. Zeleni vjetar, koraljne krošnje. Ovi neizumrli stanovnici, dakle, nose svoje doba, i nošeni su njim, dok uokolo teče kazivanje da je to njihovo doba izmišljotina - da je izraz metafizičke čežnje za Iskonom. Oni, njegovi stanovnici, dokazuju da ono nije izmišljotina, da oni nisu izmišljotina.

        Zašto se njima ne vjeruje?

        Čini se, zbog podjele na bajku i zbilju, na njih i nas, na tada i sada. A o podjeli ćemo kad se dokopamo cjeline.

 

        Najradije idu sami, mada su svi oni sa svima njima u svezi i navezu. Ako netko od njih posrne i povjeruje da je njegovo zakonito doba tek bajka, uobrazilja, ili sanjarija, oni mu, svi oni, priskaču u pomoć, dok se ne oporavi od tlapnje. Da, pustinje su na svijetu samo zbog oaza.

 

        Oni znaju da na svijetu postoji samo jedno jedino doba, ali da premnogi još nisu toga svjesni. Stanovnici Jedinoga doba, neumorno pokazuju kako ući i postati stanovnik Jedinoga; odnosno, pokazuju kako iskusiti da si već u njemu. Pokazuju, nadalje, da su unutar toga doba sve stvari i pojave suradničke, da bića imaju golemu i spokojnu moć, koja im je prirođena. I kažu: “Zapamtite, nije bilo jedno doba zlatnosmeđe, jantarne boje, doba bez bolesti i straha... ono jest... ono jest.”

        Najsluhovitiji od premnogih tu i tamo su im prilazili, krišom.

        “Ako je istina to što nam govorite,” rekoše oni, “onda na zlatnomu dobu leži odgovornost za nas današnje, i ovdašnje, i ovakošnje. Da, odgovornost, da ne kažemo krivica. Zašto to vaše doba nije spriječilo dolazak našega vremena? Umjesto toga, dopustilo je da se izobliči rasa čovjeka.”

        Odgovor je glasio: “Uđite, pa ćete saznati.”

        Ali na tomu “uđite,” “budite,” uvijek se slome kola razumijevanja.

 

        Kad glave i najrjeđih među premnogima posegnu za međom između prošloga i sadašnjega, te vašega i našega, onda one posegnu za njom kao za mačem. Rasijeca se tada zrak na dva dijela, obzor na dva dijela, vrijeme na dva dijela. Onda se ona, ta međa, podigne sve do nijemih oblaka, da dijeli jedne od drugih - jedne, koji znaju da žive u zlatnomu dobu, i druge, koji to ne znaju.

 

       

        O podjeli neka ne govore podijeljeni, već cjeloviti – ako ih ima.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.