BILI BRAT I SESTRA BLIZANCI

- PRIČA S DVA SVRŠETKA

 

        Bili brat i sestra, blizanci. Odrasli su sami, bez roditelja. Jednoga dana, prolazeći pustim poljem, spotaknuše se jedno o drugo, kao o neku tuđu stvar; i padoše oboje, međusobno spletenih nogu. Bili bi se i nasmijali, da ih ne zapanji udarac o nešto tupo, što je virilo iz zemlje. Otkopaše brže bolje zarđali lonac. Pogledaše jedno drugo, upitno.

        “Ja mislim da je u loncu zmija,” reče sestra.

        “Ja mislim da je u loncu zlato,” reče brat.

        Okladiše se.

        “Ako je zmija, neka me ugrize,” predloži brat. “Ako je blago, neka mi pripadne.”

        Sestra je uočila da ona tom okladom ništa ne dobiva, već samo gubi: brata ili blago.  

        “Nije pravedno, brate,” reče. “Ja gubim u oba slučaja: i ako ja dobijem, i ako ti dobiješ.”

        “Pravedno je,” tvrdoglavio se brat. “Ja stavljam na kocku život! Ili gubim život, ili dobivam zlato! Ima li većega uloga od života? Što je tvoj ulog, sestrice?”

        Sestra je šutjela. Nije bila vješta u nadmudrivanju. Napokon prousti:

        “Brate, bojim se onoga što je u loncu. Možda je bolje da ga ne otvorimo. Da zaboravimo da smo ga uopće našli. Dosad smo se uvijek slagali - a gle sad: ti zlato, ja zmija. Zbilja, možda je bolje da ga ne otvorimo.”

        “Ja sam hrabar,” isprsi se brat. “Vi žene, uvijek se nečega plašite.”

        No on je zapravo bio uvjeren da je u loncu zlato. I nije se prevario. Kad su podigli poklopac, zaslijepio ih je sjaj zlatnika. Brat je oduševljen kliknuo:

        “Pogodio sam! Bogat sam! Moćan sam! Sretan sam!”

        Utrpao je zlatnike u njedra, napunio njima džepove, i kao vjetar zaždio niz polje, put njihove trošne kolibe. Sestra je išla za njim izdaleka i oborene glave. Nije se radovala, tugovala je, a da nije znala zbog čega.

        Brat se ubrzo preselio u veliku trokatnu kuću. Unajmio je sluge i čuvare. Priređivao je gozbe i zabave, kao svi ovdašnji vlastelini. Išlo se u lov. Oženio se najprije ružnom bogatašicom, potom mladom i lijepom, potom još mlađom i još ljepšom. Svi su mu zavidjeli, i svi su mu se ulagivali. Osim sestre.

        Ona je i dalje živjela u kolibici. Bilo joj je žao napustiti ju; jer bila je to kolibica u kojoj su se rodili i odrasli. Da utoli tugu za bratom, udala se za čovjeka još siromašnija od sebe. Ubrzo po vjenčanju, on je umro. Onda se sestra udala za još siromašnijega. Ni taj nije dugo živio.

        Prolazile su godine. Brat je sestri slao poruke da se preseli kod njega, jer mu je, unatoč najmlađoj i najljepšoj supruzi, nedastajao blizni dio njega samoga. Sestra je isto tako patila bez svojega bliznog dijela. Napokon, ne mogavši više izdržati rastavu od brata, ona mu jednoga dana pođe u posjete, nenajavljena. Pošla je pješice, preko pustopolja. Kad je došla do onoga mjesta gdje su se ona i brat spetljani srušili, ugleda zarđali držak lonca, gdje viri iz zemlje.

        “Bolje bi bilo da sam ja dobila okladu,” progovori sestra muklo. “Bolja je zmija od zlata. A brata sam ionako izgubila.”

        Sagne se da ponese držak kao uspomenu. No istoga časa shvati da držak nije držak, već zmija, koja je munjevito odvijugala u travu. 

        Te je večeri brat umro za stolom od gozbe, naočigled sestre i mnogih gostiju. Umro je dok je gostima pričao zgodu o loncu s blagom.

 

        Poslije se selom pronijela priča da je preminuo jer je pio vino iz zlatne kupe, kojoj se na dnu sklupčao otrov. Sumnjalo se na zmiju. Sumnjalo se na sestru. Liječnici su rekli svoje - nešto neuvjerljivo.

        Izgleda da su oboje, i brat i sestra, dobili okladu.

        Jer bili su blizanci.

 

 

        Usud je blizni dio čovjeka.

       

       

JOŠ JEDAN SVRŠETAK

 

        Ponudit ćemo još jedan svršetak, manje vjerojatan, ali tu i tamo moguć.         Sestra se, dakle, uputila k bratu.

        Bijaše suđeno da prođe istim putem otprije mnogo godina, i da natrapa na ono isto mjesto našašća blaga. I uistinu je držak lonca virio iz zemlje. Ona je čučnula kraj njega, željna vremena u kojemu ih zlato još nije razdvojilo.

        Pomislila je:

        “Svakako je bolje da je izašlo na njegovu. Dobio je zlato, iako sam ja tolike godine bez brata. Ali da ga je ugrizla zmija, on bi izgubio i zlato, i sestru, i život. Dobro je da je dobio okladu, a ja ju izgubila.”

        Ona tada izvadi onaj držak, i ponese ga kao dar u bratovljeve dvore. Kad je brat ugledao sestru, raznježio se. A kad mu je uručila uspomenu na raskrižje njihova života, rasplakao se. Kad je sestra vidjela bratovljeve suze, rasplakala se i ona.

        ”Sestrice,” rekao je, “nije mi zlato donijelo ono, što sam mislio da će mi donijeti. Ništa od ovoga što vidiš oko mene ne vrijedi tvojega smiješka. Bio bih spreman sve ovo dati za nj.”

        Netom je to izgovorio, oboje su se našli u trenutku prije mnogo godina, kad su u polju nagazili na lonac. Obrazi su im još bili mokri od malopređašnjih suza.

        Brat je tada rekao:

        “Imaš pravo, sejo, bolje će biti da ne skidamo loncu poklopac.”

       

 

        Usud je izabrati jedan od ova dva svršetka.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.