1. BILE SU DVIJE RUŽE

 

        Bile su dvije ruže, jedna od baršuna, jedna od pravih, živih latica... Oku su bile iste. Čak se baršunasta ruža činila životnijom, uvjerljivijom od one prave. Ali na dodir, već se saznavalo koja je koja. A na udah mirisa... da i ne govorimo.

        Jednom su se našle jedna blizu druge, na kućnomu oltaru. Reče baršun-ruža onoj pravoj:

        “Ubrzo ćeš putem svega živoga, draga... A ja ostajem.”

        “Ubrzo ćeš putem svega neživoga, draga,” odvrati prava ruža. “Samo što ti malo dulje putuješ. Što se mene tiče, ja volim svoj put, i mislim da je isto tako lijepo uvenuti, kao i procvjetati. Žao mi je što ti ne možeš saznati ni  jedno ni drugo.”

        Baršun-ljepotica tada se malo pokunji.

        “Prije nego što odeš... reci mi kako je to...” zamoli.

        “To ti je...” započne prava ruža, i latice joj se još više zarumeniše. Poče pričati kako je to. Pričajući je odlazila, sve laticu po laticu. Oko baršunaste ruže zaostao je malo sjetni miris venuća. Ona ga je udisala i uzdisala.

        Ubrzo se u vazi na oltaru nađe još jedna živa ruža.

        “Pričaj mi...” zamoli baršunasta. 

        Došljakinja je pričala i blistala, pričala i gasnula.

        I tako je redom povorka ruža pričala baršun-ruži o tajnama ružovanja. Baršun-ruži nikada dosta priče.

        Onda, jednoga dana stiže jesen. Više nije bilo živih ruža, osim poneka rijetka. Naposljetku, i posljednja rijetka ode putem svega živoga.

        Ostala je baršun-ruža sama, zamišljena, prepuna priča o cvjetanju i venuću. Još je uvijek bila naoko živa i gorda. Ali jednoga dana...

        Jednoga dana na baršun-latici pojavi se rosa.

 

 

        Bez toga jednoga dana, bez te rose... umjesto igre bila bi mehanika.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.