26. BILE JEDNE CIPELE

 

        Bile jedne cipele, samohodnice. S njima nije trebalo htjeti hodati, htjeti stići, htjeti se vratiti. One su od sebe znale kamo i kuda. Tko ih je obukao, mogao se zgranuti ili uplašiti, doživjeti moždani slom; ali se mogao i ludo obradovati, i hvalevrijedno promijeniti.

        Jednomu su moćnom bogatašu pričali o tim cipelama. Njegova saznateljska služba saznala je za cipele kad je već sva čaršija o njima zujila, pa i brujila.

“Zbilja”? upita bogataš prvi puta ne vjerujući Službi. “Da niste pali pod halucinantni utjecaj izvjesnih skupina, koje rade na potkopavanju  takvih kao što sam ja”?

Informatori su tvrdili da su razgovarali s ljudima, koji su imali tu sreću, itd.

Onda bogataš, koji se toga dana spremao zadrmati zapadnom stranom Afrike, i  usto šutnuti kazahstansko tržište u zapećak, odloži svoju jutarnju šalicu, i reče:

“Momci, na posao! Pronađite ih”!

Što sve jadni informatori nisu činili, što sve nisu činile njihove  suptilne sprave za otkrivanje, provjere, i dojave! Gotovo su progorjele zbog neuspjeha. Na kraju su informatori spali na to da se kod izvjesnoga čistača cipela raspitaju na čijim su nogama cipele posljednji puta viđene. On ih je samo gledao i smijuckao se kao da je sulud.

Kad su mu ozbiljno zaprijetili da će porušiti njegov mali stalak, on im reče vrlo trijezno:

“Mislim da su posljednji puta viđene u Iraku”.

Irak je, naravno, bio nedostupan. Zdvojni i od muke znojni, informatori se vratiše bogatašu. Morali su priznati da su veze s Irakom vrlo mršave. Bogataš je zagrmio:

“Uzmite iz Fonda za smekšavanje! Ako treba, i iz Fonda za otvoreno podmićivanje”!

Ali znalo se u čaršiji: cipele nitko nije mogao na takav način dobaviti. One su same odlazile, same dolazile. Bogataš se, naravno, nadao da će ga cipele odvesti na vrh najviše poslovne zgrade svijeta, tamo gdje se bogatstva križaju kao munje.

Informatori i fondovi i opet se pokazaše neuspješnima. Bogataš je bjesnio, vjerujući da je posrijedi neka sićušna greška u sustavu, jedan sasvim malo skrajnuti čip multimedijalnoga mozga.

        Jednoga jutra, za vrijeme doručka, bogataš je, kao i obično, saslušavao svoje lovce i uhode, elektronske i one ljudske, određujući kako će se i na što će se toga dana nasrnuti.

“Ima li vijesti o cipelema”? zapita osorno, znajući odgovor.

Toga časa osjeti da mu noge trnu. Pomisli da je valjda stigla jesen. Jer on jesen nije prepoznavao lišću, vjetru, ili kiši, već po hladnoći u nogama.

Ali nije bila jesen, bilo je pasji vruće ljeto. Noge su mu se čudno ohladile, koža mu se naježurala. A onda osjeti toplinu u tabanima. Ustane i krene prema vratima. Ostali su šutjeli praveći se da ne primjećuju njegov izlazak iz poslovnice. Jer nitko pristojan ne pita kuda se bogat čovjek upućuje usred doručka. Zna se.

Ali bogataš nije krenuo ni u kupaonu, ni u nužnik. Krenuo je prema liftu. Spustio se u prizemlje. Hodao je odlučno, u sebi unezvjeren što ne može baš ništa narediti svojim koracima: ni kamo da idu, i gdje da stanu. Izlazeći iz zgrade, doviknuo je stražaru:

“Za ime Boga, zašto me puštaš da odem”?

Stražar se uljudno nasmiješio, smatrajući te riječi šalom.

Bogatašev vozač otvori vrata šesterosjeda, ali bogati čovjek ni ne pogleda put svojega automobila. Zastremio je put uličnoga ugla.

“Cipele”? promrmlja kad je zašao u drugu ulicu. “To ste vi, zar ne”?

Cipele su zaškripale.

On ih pogleda: bile su to njegove zakonite cipele, najskuplje od skupih, ali su promijenile ćud, postale su cipele samohodnice.

“Kamo me vodite”? upita. “Nadam se, na pravo mjesto”.

Cipele su i opet zaškripale.

        Bogataš je smatrao da je pravo mjesto križalište poslovnih munja.

Umjesto prema križalištu, cipele su ga vodile prema najsiromašnijoj četvrti njegova grada. Tamo je bogataš, hoćeš-nećeš, satima šetao uličicama, gledajući prizore samoće, bolesti, i svakojake napuštenosti. Neke su ljude napustili ljudi, neke pak razum, a neke želja da išta za sebe učine.

“Molim vas, dosta je”! hripao je. “Shvaćam zbog čega ste mi htjele ovo pokazati! Dobro, još danas ću poslati ček gradskoj bolnici za siromašne”!

Ali  cipele su i dalje bazale zabitnom četvrti, prolazeći po nekoliko puta istim uličicama.

“Što hoćete”? stenjao je bogataš, nenavikao na hodanje. “Nažuljale ste me! Evo, poslat ću dva čeka! Onaj drugi gradskoj kuhinji za siromašne”!

Za oko mu zapne već viđen prizor: dječak prebire po smeću iz kante otpadišta. Glavom je zaronio u kantu, očito nešto tražeći. Cipele se uputiše prema dječaku.

“Što tražiš tu, dečko”? začuje svoje pitanje bogataš.

Dječak podiže glavu iz kante, i odmjeri bogatoga od glave do pete.

“A što Vi ovdje tražite”? uzvrati ozlojeđen.

“Ja... Ništa, ja sam pošao u šetnju”, ispričavajući se reče bogataš. “Mislio sam da si nešto izgubio u smeću”.

“Da, izgubio sam oca”, reče dječak drsko i lakokrilo. “Cijelo ga jutro tražim. A vi ste, vidim, izgubljen čovjek”.

I zaroni opet glavom u kantu.

Cipele su zaškriputale kao da se smiju; čovjekovi tabani pridružiše im se sitnim trncima. Nasmijaše se i usne. Ali cipele su još uvijek odbijale vratiti se u četvrt bogatih.

“Što još učiniti”!? očajno će bogataš. “Komu uputiti treći ček”?!

Cipele su sada topotale na mjestu, kao nestrpljiv ždrijebac. Uzalud je čovjek pokušavao nemoguće: pokrenuti noge. Onda odustane da bi razmislio što mu je činiti.

“Ništa više nije važno”, pomisli. “Ni novac ni poslovni uspjesi. Samo da mi se dokopati kuće”.

Pogled mu opet padne na dječaka, koji je sad s objema rukama zaronio u kantu za smeće.

“Našao je”, pomisli bogataš. “Baš me zanima što je to...”

Dječak je toga časa skočio s vrha kante, hitar kao vjeverica. U rukama je pobjedonosno držao komad staroga kruha. Bogatašu je sada sijevnulo što je dječak mislio kad mu je onako drsko rekao da traži oca u smeću. Kruh, odbačen i osušen, bio je njegov otac. Bogataša podiđe drhtavica. Navriješe mu suze, oku nepoznate još od djetinjstva.

Suze jurnuše kao da žele nadoknaditi sve suhe godine. Kapale su na cipele poput ljetnoga pljuska. Čovjek je stajao, bespomoćan da zaustavi kišu svojih suza. Cipele se tada oglasiše mekim, mokrim zvukom. A onda polako krenuše smjerom koji je vodio izlazu iz četvrti.

“Shvatio sam, cipelice moje”, govoraše sad bogataš nekim drugim glasom, nježnim kao miris ljubice. “Da, da, lako je napisati ček. Ali sve dok nisam pustio suzu zbog nevolje bližnjih, niste smatrale da sam išta naučio što mi valja naučiti, išta shvatio što mi valja shvatiti...”

       

 

        Negdje je već zapisano da su suze jednih zbog nevolje drugih temelj budućega smiješka.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)