63. BILA SU DVA TRI NAJ-CVIJETA

 

 

        Bila su dva, tri naj-cvijeta od stotinu i osam latica, dva, tri još neviđena ljepotana, a niknuli su na dva, tri kontinenta. Ipak, znali su jedni za druge. Povezivao ih je njihov jedinstveni milmiris. Njim su razgovarali, dogovarali se, maštali, sanjali.

        Jedva su čekali da ih netko nađe i ubere, pa da im se zadivi kako dolikuje.

        Onda bude ubran jedan od njih.

        “Blago njemu,” uzdahnuće preostala dva, i još ljepše zamirisaše.

        Zamalo, i bude ubran drugi.

        “Oh, blago njima,” zabugari preostali cvijet.

        On je sada mirisao kao dva, tri, i bio lijep za dva, tri. Miris mu je obujmio đumu i livadu poput tanane, svilene mrežice. Svi su leptiri pijano lepršali u njoj. Sve pčele, svi zujavci, svi mravci, svi zrikavci. Napokon, i sve su druge čaške stale oponašati taj jedan miris na svoj način.

        Ruka berača naiđe opet ludo blizu, spusti se do stapke cvijeta, zastane; potom se povuče.

        “Šteta je ubrati takvu ljepotu,” rekoše usta ruci. I odoše, da nikomu ne kažu mjesto, gdje raste taj jedan cvijet.

 

        Ona dva ubrana cvijeta budu svečano uručena ravnatelju kuće bilinstva, i potom proglašena Otkrićem. Posjetitelji su dolazili da im se dive. Cijeli grad. Cijela zemlja.

        Oni su još jedno vrijeme slavno izdisali, a potom ih zastakliše.

        “Samo dva takva cvijeta postoje na svijetu,” govorili su ugledni biljoznalci. “Samo dva, i ta su dva ovdje.”

        Onaj treći, neubrani, cvao je i mirisao u tišini, jedini živ od trojstvenoga plemena, a umirao je od želje za priznanjem, koje ga je, srećom, zaobišlo.

       

 

        Negdje postoji ljepota, koja čezne za tim da bude viđena i priznata, drugdje postoji ljepota umrtvljena od priznanja.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.