33. BILA SU DVA CVIJETA

 

        Bila su dva cvijeta iz istoga legla, od istoga korijena. Dva posve ista, blizna cvijeta. U isti su proljetni čas otvorili latice. U isti ih čas poškropila rosa i svjetlost. U isti su večernji čas sklapali čašku.

        A onda se dogodi nešto u nesrodstvu sa cvjetnom istotom – nešto nalik na zabunu, ili bar iznimku. Jedan od dva zamirisao je mirisom posve različnim od mirisa drugoga! Čuđenje im, međutim, ostade isto.

        “Odakle tebi taj miris”? pitali su se uzajamno, klimajući istim glavicama, jednakim pokretima.

I nisu umjeli ponuditi valjan dokaz da je jedan od dva mirisa mirisniji.

 

        Nitko to nije mogao odgonetnuti. Razlika u mirisu ostala je lebdjeti nad vrtom, prelelujna i prenestvarna da bi se netko s njom ozbiljno bavio. Slijegalo se ramenima i govorilo:

        “To je jedna od onih stvari... Ono nešto...”

        Iznad  cvjetova zalepršao je leptir. Tezina njegove sjene pade po jednomu cvijetu, zaljulja ga, zaljulja u njemu miris. Onda leptir udahne, uzdahne, i sleti na cvijet. Upravo je htio zaroniti u čašku, kad ga zapahne još jedan, drukčiji miris. Sada leptir, pijan, uzleti i spusti se na drugi cvijet. Udahne, uzdahne. Malo potom, preleti opet na prvi.

Tako je prelijetao od izlaza do zalaza sunca. Nije se mogao odlučiti koji mu je miris blaženiji, prepuštao se svojoj slatkoj neodluci; i u tom stalnom preletu od jedne do druge osebujne slatkoće, potvrdilo se, listom se potvrdilo, širom se potvrdilo, da bi se u jednosti srelo – što? Sve što stane od izlaza do zalaza sunca.

 

 

 

TREBA UMJETI NE IZABRATI.

TREBA ZNATI NE ZNATI.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)