58. BILA JEDNOM JEDNA LJUBIČASTA BOJA

 

       Bila jednom jedna ljubičasta boja. Na paleti svih boja imala je svoje uredno označeno mjesto: na kraju reda, odmah poslije modre, i prije bezbojnoga nestajanja. S ljubičastom se završavala spektralna paleta. Ali ljubičasta nije voljela da joj mjesto bude uvijek na istomu mjestu. Niti joj se sviđalo da vazda bude samo ljubičasta.

        Ostale su boje bile zadovoljne sobom, i nisu razmišljale da bi trebale biti negdje drugdje, i nešto drugo. No ljubičasta bijaše iznimka. Jer bila je sedma. Naginjala se preko ruba palete. Istezala je zadnje pero lepeze. Drugim riječima, smatrala je nepravdom što je samo ljubičasta.

        “Nitko me nije pitao želim li biti samo to,” rogoborila je. “Želim li uopće biti to. Da su me pitali, možda bih izabrala neku drugu boju. Odnosno, barem još dvije, tri. Dosadi biti uvijek jedno te isto.”

        I ljubičasta stade smišljati kako da udovolji svojoj želji. Stade se vrpoljiti, osvrtati, nakašljavati se, kojekuda vižliti. Onda utanji glas i pozove modru susjedu::

        “Hej, sestro, kako bi bilo da mi posudiš malo od te tvoje boje? Ja bih ti zauzvrat dala malo od moje.”

        “Ne mogu, sestrice,” odgovorila je modra. “Takva sam, kakva sam. Niti mogu od sebe uzeti, niti sebi dodati.”

        “Ti zbilja nemaš mašte!” prezrivo je otpuhnula ljubičasta. Onda se obratila zelenoj. Zelena joj je odgovorila poprilično isto što i modra.

        “Avaj!” uzdisala je ljubičasta, ritajući se na svojemu zakonitu mjestu. “Sve ste iste, vas šest - robujete nepravdi, koju je smislio neki sljepac, koji je znao brojiti samo do sedam. Ali ja ću dokazati da se može kako se ne može. Vi mi za to ne trebate.”

        Uvrijeđena zbog nepodrške, ona se uvuče u sebe, stade sebe iznutra opipavati, grušati se, rijediti se, titrati, ubrzavati se, usporavati, zagrizati svoj rep. Ljubičasto se uznemiri, uzmuti, poče drhtati kao preljubnica, uhvaćena na djelu. Zaroni u sebe, i izroni s jednom sivkasto-srebrnastom pulsirajućom mrljom; ponudi ju na ogled i otkup.

        Mrlja je nalikovala na otpalo krilo školjke, koje se svakoga časa iskrilo i trnulo, već prema kretnji svjetlosti. No tražiteljica se s tim ne zadovolji.

        “Nedovoljno,” izjavi strogo. “Znam ja da ti imaš u sebi još kojekakvih zarobljenih boja! Na sunce s njima!”       

        Potom budu ponuđene zelenkasta, tirkizna, i plava. Počeše se prelijevati jedna u drugu, plesno, vrlo vijoglavo.

        “Gle, gle,” govoraše istjerivačica boja. “Tko bi rekao čega sve nema u ljubičastoj!”

        Onda se pojavi purpur, daleki jorgovan, utonuli ruj; tamno se zazlati, ružičasto se postidi, crveno se zajapuri, i uskoro se raširi lepeza boja, poput paunova repa. Repu nije padalo na um da se zaustavi, dok ne sačini pun krug, i opet krug u krugu, i opet u krugu krug.

        “Gle, gle!” nastavljala je istjerivačica, sad već razdragana. “Kakvo bogatstvo, kakva raskoš! Priređujem izložbu same sebe! Pozvat ću svojih šest drvenih sestara, pozvat ću dugu, pozvat ću sunce i mjesec! A da nisam bila uporna...”

        Prebirala je po bojama, kao po haljinama. Sve su bile svila i baršun. Sve svečane, svadbene, jedine prave. Presvlačila se, oblačila se, svlačila se. Plesno, vrlo vijoglavo.

        Svaka od boja pojavljivala se u pratnji svojega zvuka. Bilo je tu zvukova harfe, gonga, zvona, bubnja. I naposljetku, frule. Svakomu se zvuku odazivalo po jedno počelo - zemlja, voda, vatra, zrak, eter. Svakomu počelu po jedno osjetilo s pripadnim osjetom - njuh, okus, vid, dodir, sluh. Prilazili su i slagali se u piramidu, u trokut, čiji se vrh, tanka ljubičasta frula, dimio u šutnju.

        “Vidiš li,” govorila je ushićeno. “A htjela si ići svijetom kao neotkopano blago! Kao neotvoreno pismo! Kao udovica muža, kojega nisi ni upoznala!”

        “Da, da. Imala si pravo. Hvala ti. Ni sama nisam znala što se u meni krije.”

        “Ali ja sam znala. Zato sam se i pobunila...”

        “Da, da. Dobro si učinila.”

        “Moja je pobuna željela slobodu za tebe...”

        “Da, da. Hvala ti u moje ime.”

 

        Ljubičasta se u jednomu času trgnula.

        “Čekaj! S kim zapravo razgovaram?”

        “Sa mnom,” odgovori ljubičasta.

 

        I onda zatraži od ljubičaste ono isto, što je ljubičasta tražila i dobila od nje: da ne bude samo ljubičasta: da bude sve boje. 

          

       

 

        Kad jesi što jesi, onda sve jesi, kažu na ljubičastomu Istoku.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.