24. BILA JEDNA ŽENA

 

Bila jedna žena ista kao i sve žene, osim što je, nenalik i jednoj, noću brala pune pregače mjesečine. Ona je tu mjesečinu u tankim srebrnim listovima slagala u jednu škrinju, i danju je na nju posve zaboravljala. Takav bijaše dogovor između nje i mjeseca: da dan ne zna što noć radi.

Ali noću je mogla do mile volje uživati u srebru – slagati ga u šare, graditi od njega kuće i gradove, odijevati se u nj, svirati na njemu kao na harfi. Pred zoru je odnosila čipkasto lišće u kuću i spremala ga u škrinju. Ujutro, kad bi ustajala, išla je za svojim poslom i samo za njim, a škrinju ni da pogleda; a niti da zastane i sjeti se nečega, što dan ne može pamtiti.

Škrinja se iz noći u noć punila, i uvijek je u njoj bilo jednako mjesta. Žena se noću smijala svojoj danjoj prilici. Govorila je mjesecu:

“Ja znam koja sam, a ona ne zna”.

Jedne su se noći opili, mjesec i ona. Pili su iz velikoga, prozirnog kaleža. Pjenušavo vino, mjesečinsko. Žena se smijala srebrnim, mladim smijehom, puna bijele vatre. Rekla je mjesecu:

“Napila sam se samo zato da bih ti rekla da mi i nije do mjesečine”.

“Kako?! Što to bulazniš“?! sablaznio se mjesec.

“Ne bulaznim. Nije mi do mjesečine”.

“Pa do čega ti je? Zar si preko volje skupljala mjesečinu sve ove godine”? blijedio je mjesec. “Zar nisi dragovoljno svetkovala svake noći? Kaži mi, zar te nisam darivao srebrom na pregršti i pregače”?

“Što će mi srebro”? tiho će neobična žena. “Ja bih srebrara”.  Oborivši glavu, ona pruži srebrni kalež pod mjesec i promrmlja:

“Natoči mi još malo toga pjenušca. Ovo je čudno – treba mi mjesečina da bih saznala da mi ona zapravo ne treba”.

“Kad se otrijezniš, drukčije ćeš misliti”.

“Ne želim se otrijezniti. Hoću da i dalje znam ovo što tada nisam znala: da mi nije do tvojih darova. Vraćam ti, ako hoćeš, svu onu godinama skupljanu mjesečinu. Jer meni nije do nje, meni je do mjeseca”.

Na te riječi mjesec se nasmiješi svojim najpunijim sjajem. Poslije toga više nije bilo ni poslije ni toga.

 

Ženu su ujutro našli mrtvu. Preminula je od kljenuti srca. U škrinji su našli njezinu staru i vrlo bijelu djevojačku opremu.

 

 

BOG STAVLJA SVOJ DAR IZMEĐU SEBE I ČOVJEKA. SVE DOK ČOVJEK NE ZAIŠTE DARODAVATELJA.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)