50. BILA JEDNA SEDAMNAESTA LATICA

 

        Bila jednom jedna sedamnaesta latica ružina cvijeta. Ona je smatrala da je najvažnije biti sedamnaesta. Ni prva, ni dvadeset prva; nego baš sedamnaesta.

        Ostale latice, pomalo ozlojeđene njezinom samovažnošću, jednoga ju dana upitaše:

        “Po čemu zaključuješ da je najbolje biti sedamnaesta?’

        “Po tomu što sam ja sedamnaesta,” odgovorila je kao brusom.

        “A po čemu si ti tako naročita?”

        “Po tomu što sam sedamnaesta. Ali ja vam to ne mogu objasniti - ne vrijedi truda.”

        Vjetrić je prisluškivao razgovoru. Dometne, onako za sebe:

        “Još nisam sreo tako samozaljubljeno, umišljeno stvorenje...”

        Čula ga je muha zujalica:

        “Vjetre, ne znam o komu se radi, ali slažem se...”

        “I ja,” pridruži se osa.

        “I mi,” zabruji uvečer roj.

 

        Sutradan stade šapat oko ružina grma. Sve je trnje već znalo, svi mravi, sve gusjenice, svi leptiri, sve pčele, narod bubamara, gundelja, zrikavaca, i skakavaca. A što su to, zbilja, znali? Da oko ružina grma stvari nisu čiste. Da tamo nešto nije u redu. Naposljetku bude obaviještena i majka-grm - stiglo joj je naime, poslanstvo, u obliku dva vilin-konjica i tri puža.  

        “Štovana gospo,” rekoše, “stvar je takva i takva - dogodilo se nešto, što pogađa sve krilato i rogato, sve sluzavo i puzavo, sve što cvili, i mili, i skače.”

        “O čemu se radi?’ upita rascvjetana matrona.

        “Svi su putevi zbog toga drukčiji. Više ništa nije kao nekada. O tomu se radi.”

        “Onda ga svakako treba ukloniti,” zaključi gospa veličanstveno. “Je li to nešto tvrdo? Pije li vodu? Ogovara li oblake? Kažite - je li to netko od nas?”

        “Prije će biti da je uljez. Ali nosi masku nekoga od nas.”

        “Pa dobro, zna li se ime i broj?”

        “Vrlo obično ime, kažu. Zato ga ne pamtimo. Ali čuli smo da se spominje broj sedamnaest.”

        “Sedamnaest?! Ako je to naš jedini trag, onda krenite po njemu. Počnite brojati ovoga časa. Prvo se okrenite lišću. Poslije će doći na red pijesak. Maslačkovo sjeme. Kapi kiše. Što još ima za brojanje? Dobro, svašta. Nadalje, izaberite između sebe Veliko vijeće, ne časite časa. Jer bit će posla preko glave. Svi sedamnaesti moraju biti obilježeni i privedeni na istražni razgovor. Onda ćemo izabrati krivca.”

 

        Učiniše po naputku.

        Ubrzo su imali velik broj mogućih podmetača nereda. Svaki je izgledao kao onaj pravi. I svi su drhtali, bili spremni priznati da s njima nešto nije u redu. Vijeće je imalo pune ruke posla - radilo se danonoćno, u smjenama. I nikako da se dogovore tko je onaj pravi sedamnaesti. Stoga se zaključilo da sve sedamnaeste treba ukloniti, sve ih izbrisati iz sustava brojeva - kako se ne bi promašio onaj jedan. Obznanilo se, dakle, da broj sedamnaest nije pravi broj.

        Sedamnaesta se latica raskošno sunčala kad je zrakom prozujala ta vijest. Nije vjerovala ušima.

        “Kako sedamnaest može ne biti pravi broj? Pa ja sam to, i ja sam prava!” uzvikala se. “Ja sam najljepša i najsretnija, jer sam sedamnaesta!”

        Ostale latice jedva dočekaše da puste na volju svojoj ljubomori. Obasuše je zajedljivim i prezrivim opaskama. Jer prezir je sada bio odobren, imao je pečat Velikoga vijeća; postao je, štoviše, dužnost i preporučen stav.

        “Svi su sedamnaesti isključeni iz novoga brojčanog sustava! S njima nešto nije u redu. Ti si živi primjer, i mi smo to davno primijetile. Uostalom, želiš li reći da Veliko vijeće nije u pravu?”

        “Kakvo Veliko vijeće?! Ja sam sedamnaesta, i ja jedina znam kako je divno biti sedamnaesta!”

        Ostale latice posivješe od zavisti. Sad su joj zavidile što se ne plaši biti to što jest - sedamnaesta. Prijaviše ju prvomu trnu, ovaj proslijedi prijavu nadležnima, ovi pak nadležnima, i tako redom do dna. Sedamnaestu laticu, u punom sjaju njena crvenila, iščupaše iz ružina cvijeta, i predaše ju vjetru. Vjetar ju je trebao zamotati u nepropusnu paučinu, i otpuhnuti ju na smetlište. No vjetar je od nje zamirisao. Prestrašen, utihnuo je. Pokušao je, ali nije mogao skinuti sa sebe rujni miris. Zarumenio se od nelagode. Latica je uzjahala na nj gola i nasmijana, neobuzdano se radujući što je sedamnaesta.

        Sad one latice pocrnješe. Skvrčiše se. Otpadoše.

        “O čemu se radi?” upita naprasno uvenuta matrona.

        Oko grma se širio zapah truleži.

       

       

       Mediokriteti su vlastodržački zaštićena vrsta.

       Njihov jedini vrh, vrh je Gaussove krivulje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.