BILA JEDNA PRINCEZA

 

        Bila jedna princeza, jedinica u kralja, a vrlo svojeglava i gorda. Hirovita. Čudovita. Dok je kralj, njezin otac, još vladao, nastojao ju je nagovoriti da se uda, kako bi osigurao nasljednika prijestolja. Ali princeza izjavi:

        “Oče, ja ću se udati za čovjeka, bio on tko mu drago, ako samo pokaže i dokaže da se umije boriti za mene.”

        “Treba li onda zakazati viteško takmičenje?” upita otac. “Tada ćeš moći izabrati onoga, tko se umije najbolje boriti za tebe.”

        “Oče, viteško nadmetanje nije mjerilo. Vitezovi i ratnici ionako se bore za slavu i plijen, to je njihov poziv. Oni ništa drugo i ne znaju. Ja hoću čovjeka koji će za mene učiniti nešto neviđeno, što inače ne čini, niti bi za ikoga drugoga učinio.”

        Kralj se zabrinu.

        “Kćeri, kazuj što ti je na umu?”

        “Evo što: oko dvorca je velik travnjak. Ja hoću da moj prosac izbroji koliko ima trava u našemu travnjaku. Ako to bude učinio, znat ću da je za mene podnio istinsku žrtvu.”

        Kralj se uhvati za glavu. Od mušičavosti njegove kćeri zabolje ga i glava i duša. Uskoro ga shrva boljetica, legne u postelju, i više ne ustane.

        Poslije kraljeve smrti princeza razglasi da će se udati za čovjeka, koji je kadar prebrojiti travke njezina travnjaka. Dolazili su prinčevi i velikaši da bi s njom pregovarali, i da bi je odgovarali od takva ponižavajućega uvjeta. Ona je pak ostajala pri svojemu.

        “Ali dok ja prebrojim južnu stranu i krenem put sjeverne, na južnoj će provlatati još mnoge travke, pa kad se vratim da i njih pribrojim, onda će u međuvremenu i na sjeveru izrasti nove vlati - i tako stalno. Zadaća je naprosto nemoguća,” rekoše prinčevi i velikaši. “Ne bi li mogla odustati od nje, i naprosto prihvatiti ponudu naše ruke i srca?” 

        “Ne, ne mogu,” odreže princeza, i otprati ih do kapije dvorca.

        Prosaca je bivalo sve manje. Mnogi su odustali kad su čuli što se od njih traži. Jer većina je smatrala da je brojanje trava nespojivo s njihovim staležom i ugledom.

        Jednoga dana pokuca na vrata dvorca jedan mladić žuljevitih ruku.

        “Rekla si da ćeš se udati za čovjeka bio on tko mu drago, ako samo prebroji vlati tvojega travnjaka?” upita taj mladić.

        “Rekla sam.”

        “Dobro. Ja ću prebrojiti te tvoje travke, ali ti nemoj poslije iznalaziti ove ili one razloge da se ne udaš za mene.”

        “Ja ću se držati onoga što rekoh.”

        Mladić ju dobro osmotri od glave do pete, pa opet, od pete do glave. Princeza porumenje, zastruže zlatnim papučicama, nakašlje se, no to ne smete mladića u gledanju.

        “Zašto me tako gledaš?” upita princeza napržito.

        “Kako zašto? Pa sviđaš mi se - imaš lijepe grudi, imaš tanak struk, a kladim se da ti je i sve drugo lijepo, iako se ne vidi.”

        Ona mu zalupi vrata pred nosom i pođe u svoju sobu, srdita i zbunjena. Mladić se nasmija i okrene se prema travnjaku.

 

        Poslije tri dana on pokuca opet. Otvori mu princeza, pomalo spremna na svađu, pomalo i na pomirenje, pomalo na čudo, pomalo na ništa.

        “Nisi ih valjda prebrojio?”

        “Jesam.”

        “Uistinu?! Pa koliko ih ima?”

        “Ima točno jedanaest tisuća, šest stotina, šezdeset i četiri travke.”

        Princeza se osupnu.

        “Odakle ti taj broj?”

        “Kako odakle? Pa toliko ima travčica, Veličanstvo.”

        “Dokaži!”

        “Dokaži ti da ih nema toliko!”

        Princeza se zagleda u mladića. Bio je samouvjeren, nasmješen, drzak.

        “Što to znači - da sada ja krenem u brojanje trava?”

        “Ako ti je s voljom.”

        “Ne, nije mi s voljom,” ispali bijesno.

        On ju opet stade mjeriti sladokusnim pogledom - od glave do pete, od pete do glave. I reče, kao da miluje svaku riječ:

        “Onda, kad zakazujemo vjenčanje?”

 

        Princeza se udala za ratara. Jer nije mogla opovrgnuti njegov izbrojak. Mada neki kažu: mogla je da je htjela.

 

 

        Za svaku se ribu nađe udica.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.