22. BILA JEDNA METLA METLICA
Bila jedna metla metlica, koja bi po cio dan plesala u ljudskim rukama, takoreći u njihovu naručju. Za plesom bi se gdjekad podizala prašina, baš debelo. Ali noću, noću bi metla metlica samovala u svojemu kutu, tihujući sa sobom i svojim razgovorom.
Jedne noći osjeti da joj je slamnata suknja okraćala.
“Nešto mi se prebrzo krzate,” prekori svoje strnjikave dijelove. “Ne dajte da vas tako brzo oglođu hrapavo tlo, pijesak, i otpaci. Ugledajte se u štap, on je vazda tvrd i uspravan.”
Slamnata se suknja skunjila. Nije mogla sakriti da su joj rubovi iskrzani. No naredne noći suknja se dosjeti i rekne:
“Jedino sam ja u dodiru sa smećem, metlice pometalice. Ja, to jest, mi, strnjikavi izdanci. Mi snosimo teret čišćenja. A štap kao štap, nije na udaru posla, i lako se njemu gospoditi.”
Metla metlica brže je bolje odvrnula posve drugu priču. Čišćenje i teret nije bila njezina tema. Ona je umjela samo o svojoj temi - o divot-plesu u ljudskim rukama.
“To je kao da lebdiš u oblacima,” govorila je. “Ljuljaš se u ritmu naprijed-natrag. Prašina, koja se oko nas podigne, podsjeća na nevjestinsko velo. Ja tada uživam, tada sam zapravo to, što jesam: metla.”
“Kako to da mi ne uživamo?” zapištaše u odvrat bodljikavi glasovi. “Mi, naprotiv, trpimo, dok ti uživaš. A najmekši smo dio tebe, tvrdice.”
Metla metlica ušuti. Njezina je tema gotovo izazvala pobunu. Jedva je dočekala dan, da je opet preuzmu ljudske ruke, i uzljuljaju oko nje bijele oblake. Ruke se pojaviše, uzeše je, zaljuljaše ju ritmom tamo-amo. Strnjike zacviliše, trcajući se, skraćujući se do gležnja, pa do koljena. Tako je prolazio dan.
Te noći, metla doživi prosvjetljenje. Poviče u zanosu:
“Sjetila sam se! Što je to metla? Tko je to metla? Svi mi smo metla! I vi ste metla!”
“Pa?” rekoše izubijani rubovi suknje.
“Prema tomu, i vi možete uživati dok metla pleše! Uživajte, dakle! Tako se rješava naš nesporazum! Mi smo jedno!”
“Onda i ti, metlo, budi oglodana strnjika, dok sutra budeš plesala sa svojim štapom u ljudskim rukama. Onda i ti, metlo, moraš patiti, i s nama se trošiti sve tamo do vrata, do mjesta na kojemu metla gubi ime!” uzvratiše trpko strnjike.
Nije ni metli lako sresti svoje gore sa svojim dolje, kamoli pak društvu i čovjeku.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.