97.BILA JEDNA IKONA

 

Bila jedna ikona, koja je ronila suze. Koja je ronila, ronila, ronila suze.

Ljudi su dolazili, skrušeno pitajući tko ju je povrijedio, tko ražalostio.

“Suša, koja dolazi,” odgovarale su suze. “Gràd, koji silazi. Povodanj, koji nailazi.”

Skrušenici se, po izlasku iz crkve, stadoše groziti oblacima i suncu.

“Neka si i stoputa sunce,” urlali su podižući pesnicu uvis, “ali nemaš prava nanositi bol Božjoj materi. Pokaj se, zamoli za oproštaj. A vi, skitnice oblaci, spremate se izručiti teret ledenih kamenica na naše zasade, i poslije nam još preplaviti polja i njive, i tako našu Majku rastužiti...”

Tako su vikali, prolazeći u povorkama, noseći koplja sa svetim znakovima, prijeteći njima suncu i oblacima. Danima se tako obilazilo, vikalo, i pozivalo u rat protiv visokih zlohotnika.

Ali ikona je i dalje ronila suze.

Ljudi su opet došli, u gomilama, padali na koljena, plakali i oni, i pitali treba li gađati sunce strelicama, oblake sulicama.

“Ne,” odgovarale su suze, “nisu krivi ni oblaci, ni sunce. U njih je uljezla zla sila.”

“Ah,” rekoše skrušenici, “tako je, zacijelo. Gdje je ona, da ju satremo?”

“Ona stanuje u mislima, riječima, i djelima nekih od vas,” odgovoriše suze.

“Naći ćemo te neke,” obećaše. “Oh, naći ćemo ih!”

Onda su zemljom zaigrale lomače.

Ali suze su i dalje tekle, tekle, tekle. Dođoše ljudi opet, razbarušeni, mračni, zadihani bojovnici, spremni na posljednji obračun. Kleknuše, zamoliše da im se kaže tko, i gdje. Jer malo je čega ostalo, malo je tko preostao.

Ali suze ovaj puta nisu ništa rekle. Tekle su bez riječi, više nego ikada.

Pognuti od zloslutnje, počeše zvjerati jedni u druge, jedni u druge, jedni u druge.

A suze, i dalje su tekle, tekle.

“Jesmo li to mi?” usudiše se na kraju prodahnuti.

Suze su i dalje tekle.

“Jesam li to ja?” upita nijemo svatko od njih.

 

Bila jedna ikona, koja više nije ronila onolike suze. Koja se čak i malo, malo nasmiješila.

 

Bila azbuka ili abeceda, A je uvijek prvo slovo.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.