Bijele su zavjese zatreperile pod naletom vjetra ispunjenog mirisom kokosa otkrivajući visoke valove nepoznatog oceana što su se razbijali na oštrim stijenama.Odsjaj sječiva sa plantaže bljesnuo je kroz sobu dok su se pjesme pune znoja stapale sa tokovima zelene rijeke što je tekla daljini.Sjeo sam u pleteni naslonjač na balkonu pokraj kojeg je stajao visoki stolić sa dvije šalice crne kave.Uzeo sam jednu šalicu u ruku.Iz crne tekućine izdizao se jaki miris koji nikada prije nisam osjetio a koji se ipak nalazi negdje duboko pohranjen u meni,miris koji je odisao ljudima koji su njegovali i brali plodove kave,njihovom kožom i nježnošću s kojom su je dirali,vodom koja ju je zapljuskivala i vjetrom što je sa oceana nosio priče iz dalekih krajeva.Iz sobe se čulo komešanje,plahta je skliznula sa kreveta i krajičkom oka sam okrznuo njeno golo tijelo.Gdje sam se to nalazio?

Niti sam htio razmišljati o tome niti me je bilo briga,nastavio sam promatrati crvene pitome krovove,dotrajali zvonik i vijugave kamene ulice gdje su odzvanjali prvi jutrnji zvuci gitare.Htio sam da ovaj prizor zauvijek ostane skriven,barem u mojoj mašti, da se ne uništi,da ga more okruži i zaštiti a planine pokriju svojim vrhovima.Bešumno se stvorila na balkonu,tijelo joj je obavijao vjetar dok je uzimala svoju šalicu u ruke.Tek tada sam primjetio da sam i sam gol.Na trenutak me preplavio sram ali kada sam vidio da nitko ne obraća pozornost na nas,da i druga gola tijela upijaju sunce i mirise opustio sam se i iskusio sreću.Sve je to davalo osjećaj bezgranične slobode koja je postojala u svakome od nas ali koja je izvan ovoga raja u kojem se nalazim zavezana,besramna,nepoželjna i bačena u najdublji dio našega bića da tamo trune i pati.Zvuk sa zvonika me je trgnuo i pogled mi je pao na malenu povorku koja je nosila tijelo prema groblju koje prije nisam zapazio a koje se nalazi na samoj obali.Veliki drveni križevi su odolijevali naletima valova a vjerovao sam da kad napokon popuste i predaju se morskim dubinama duše čiji su čuvari bili postanu slobodne.I to je ljepota,i smrt je ovdje bila jednako lijepa kao i ovaj osjećaj slobode što smo ga proživljavali sjedeći na jutarnjemu suncu,na balkonima,verandama,kraj rijeke,na samoj obali dok se šuškave grane povijaju po pijesku,slobode koju je svatko doživio na isti način a opet toliko drukčiji.Pjesma je ovdje vječito tekla,a sada kada je još jedno tijelo pokopano gitare su zašutile a vjetar je zapjevao epitafe mrtvih.I kada čovjek ne radi ništa vrijeme brzo prolazi.

Tako je došlo i podne,sve se smirilo a jedino su se zrikavci međusobno nadopunjavali.Prozori su se zatvorili a ljudi se povukli u hlad i tamu svojih spavaćih soba,stolovi su sami stajali na žegi a uvijek glasne ptice su se zavukle pod zvonik.Svjetlo je kroz sitne otvore prozorskih kapaka prodrlo i u moju sobu.Povremeni krikovi galebova su me vraćali u stvarnost.Čija je ovo soba?Sigurno je bila njezina jer ja sam ovdje bio tek stranac u prolazu.Ali kako bi jedan stranac već mogao dijeliti postelju s tuđom ženom,kako bi mogao iskusiti onaj jutarnji osjećaj kada nitko niti ne obraća pažnju na njega,kada mu je dopušteno bez pitanja biti gol.Prvi put sam tjelesno u ovoj sobi,na balkonu i na plaži ali u mislima sam već bio ovdje,proživio stotine života,zaratio i zaljubio se na tisuće puta.I sada je ležala do mene,ne znam joj ime kao ni ime ovog gradića na obali,sjećam se samo prošle noći kada je svijeća nemirno treperila na njenom tijelu kao što sada čestice prašine putuju tankim snopovima svjetla preko moga tijela.

Promatrao sam sobu sporim pogledom,njen jednostavan bijeli namještaj i bijelo oličene zidove,ventilator na stropu što je više služio ugođaju nego svrsi,nemarno odloženu knjigu na noćnom stoliću čiji naslov nisam uspio dokučiti,svijećnjake čije su postolje prekrili čudesni oblici rastopljenoga voska i vrata što su vodila prema kamenom stepeništvu na čijem izlazu se nadvila teška smokva,prelijepi akvarel na zidu što je prikazivao obalu,njen topli pijesak prošaran raznim školjkama što se bljeskaju na suncu i palmama što mašu prema dalekoj pučini.

Kada sam se probudio stajala je pokraj kreveta odijevena u jednostavnu bijelu haljinu.Vani je već pao mrak,zavjese su opet bile razvučene a sa ulice su dopirale pjesme pomiješane sa smijehom,ljudi su ogolili svoju dušu i ja sam smio dotaknuti njihovu nevinost ostavljajući je takvom.Obukao sam se u tišini a ona me nestrpljivo primila za ruku i povukla za sobom.Ulice nisu bile osvjetljene,mjesečina je bila dovoljna da se vidi hodati i plesati,svirati se moglo i u mraku.Ali ona me vukla dalje,daleko od noćne zabave,opojnog mirisa vina i noćnih melodija.Udaljili smo se od ljudi,hodali smo uskim putem što je vodio prema plaži.Skinula je obuću odbacivši je sa strane,učinio sam isto što i ona dok su mi se u bose noge urezivali putokazi našega bijega.Samotna crna stabla ostala su iza nas,zadnje kuće su utonule u tamu a u izmaglici se ukazao ocean izbacajuči svoje nemirno tijelo na obalu.U daljini se još nazirala crveneno plava mrlja nekadašnjeg sunca što je polako tonulo negdje prema otvorenome moru.

Sjeli smo na plažu,ovo je prvi nejasan osjećaj otkada sam ovdje,niti sretan niti tužan.Ostavlja gorak okus o kojem se razmišlja,kojeg treba shvatiti,napisati pjesmu i razasuti po nebu ili zaboraviti i proživjeti život u tami.Ali što sam više razmišljao o tome on je postajao udaljeniji,bježao je i skrivao se među palmama što su se vječno glasale,nisam ga mogao svladati i znao sam da ću ga morati ostaviti za neku drugu prigodu.Sada treba uživati.Tada me je uhvatila za ruku i pokazala mi prema moru,nisam mogao uhvatiti njen pogled koji je utonuo u samo njoj poznate dubine,pa sam pogledao u smjeru njene ruke.Na površini mora zrcalio se neki naziv,prvo sam pomislo da su to ipak njezine oči ali kada sam ga uspio pročitati više ništa nije bilo isto.

Probudio sam se znojan i uplašen dok mi je srce divljački udaralo,nisam znao gdje se nalazim.Sjedio sam zadihan u nečijem krevetu osluškivajući teške otkucaje srca dok je znoj ravnomjerno kapao sa moga lica.Kada su mi se oči priviknule na tamu prepoznao sam svoju sobu,krevet i ženu koja je spavala do mene,noćni stolić i čašu vode napola ispijenu,ormarić pun knjiga,par slika nemarno obješenih po zidovima,prozor koji nije vodio na balkon niti donosio vjetar ispunjen kokosovim mirisom,prikazivao je samo crnu sliku velegrada prošaranu raznobojnim svjetlima.

Teško me pogodila,poput strijele,ispraznost ove sobe koju sam nekoć nazivao svojom a koja to više nije bila.Sve mi je postalo strano,kao da pripada nekome drugom a ne više meni,kao da žena koja mirno spava do mene nikad nije bila u mojem zagrljaju,kao da sam ušao u tuđi život.Digao sam se i skuhao kavu,misli su se kovitlale bolnom brzinom dok je zidni sat otkucavao preostale trenutke života.

Ali kako da se čovjek vrati u svakodnevni život kada je jednom utonuo u taj osjećaj slobode koje su mi pružile nepoznate plaže i ljudi,žena čije ime nisam znao,miris kave čija aroma pobuđuju zaboravljena osjetila,raznobojno cvijeće čije boje ljudsko oko ne može shvatiti,neprestani vjetar što kroji svoje odijelo oko našega tijela i čije smo vječite mušterije,kamen čiju toplinu upijamo gacajući bosi ispod njišućega raslinja i oceana iz kojeg smo potekli i koji nas uzima natrag k sebi kada obavije svoje ruke oko drvenih križeva što su razasuti duž obale.Da,čak je i smrt tamo lijepa...Oh,kada bi čovjek mogao živjeti u tom svijetu u kojem su samo jednim pogledom na divlju ljepotu sva osjetila zadovoljena.U glavi mi je još uvijek odzvanjalo ime koje se jednom zrcalilo na valovima mora,ime grada,sela i obale koje me je toliko privuklo i zarobilo.

Kada se jutro približilo popio sam i zadnji gutljaj kave,sada već potpuni hladne,dok je ruksak strpljivo čekao kraj izlaznih vrata.Provirio sam zadnji put u svoju nekadašnju sobu,osluhno disanje žene koja je i dalje spavala a čija je slika već polako blijedila,uzeo rukasak i nježno zatvorio vrata stana.

Vjerovao sam u postojanje koje je nepovratno promijenilo moj život,koje me je pozvalo tiho i u snu i čije je ime čvsto urezano u mojim mislima,vraćam se slobodi što izvire iz svake kamene pore,iz ploda kave što me osvojila tog davnog jutra na balkonu u pletenom naslonjaču,tihom zvuku plahte što klizi niz njeno tijelo,tisuću sitnih oslobađajućih detalja što me prožimaju,razbijajućim valovima oceana koji uzimaju i daju i suncu što obasjava našu sobu.

Kada sam izašao iz grada bilo je prohladno ali sa svakim novim udisajem zraka bilo je sve toplije jer napokon sam slobodno disao.Nastavio sam hodati prašnjavim putem ostavljajući otiske svojih stopala u pijesku,dok ih vjetar ne odnese u zaborav.