BIJELA RUŽA PLESA

 

        Svevišnji je vodio kolo u nebesima, ali je sa svakim plesačem/plesačicom u isto vrijeme plesao u dvoje, drukčijim korakom i ritmom, uz zvuk druge glazbe. Naposljetku, Svevišnji je plesao sam sa Sobom. Tim plesom u jedno završavali su se svi plesovi na nebesima.

        Jedna je duša sa zemlje dobila blagoslov da gleda i vidi nebeski plesni bal. Gledala je i gledala, hranila se pogledom, i uzdišući govorila:

        “Ljepota i blaženstvo, to je ono od čega bogovi žive”.

        Gledala je i gledala, pojila se pogledom, i na kraju pijana viknula:

        “A bi li oni mogli bez toga? Da ih vidim - bi li mogli bez plesa blaženstva”!?

        Onda se Svevišnji sagnuo, privukao ju k sebi, s njom zaplesao, i ples je bio nebo, kao što je gledanje-i-pitanje bila zemlja. Du{a je zalebdjela u Njegovim rukama, nalik na pramen svjetlosti. No nije zaboravila svoju upitnu misao.

        Njezin ju Plesač privuče još bliže k Sebi, i zašapće:

        “Ne živim Ja od ljepote i blaženstva. Ja sam ljepota i blaženstvo”.

        Onda se duša rastoči u sitne kapi svjetlosti. Na zemlji se jedna ptica rasprsne u pjesmi, jedan val u pjeni.

        “A ja? Što sam ja? Jesam li i ja...”? pitala je svaka kap.

        “Pleši sa Mnom dotle, dok se ne pretvoriš u ples. Onda ćeš znati”.

        Kapi su ludo plesale, a potom su jedna po jedna trnule, hlapile, nestajale, crtajući svojim nestankom bijelu ružu.

 

A Svevišnji je nastavio ples. Više nije bilo pitanja. Sam je čisti Odgovor plesao sa Sobom u jedno.

 

 

Opaska:

 

Nejasnoća, što dopunjuje jasnoću.

zapisala V.Krmpotić