Edi vrlo dobro čuje svaku riječ, ali njegov um uporno odbija shvatiti značenje izgovorenog. Stoji uspravan u čitavoj svojoj impozantnoj visini i mirno gleda u šefa koji sjedi za svojim velikim mahagonijskim stolom u staklom ograđenoj prostoriji, njegovom uredu. Staklo je prilično debelo i trebalo bi štiti od buke, ali slabo pomaže: u automehaničarskom servisu je nemoguće izbjeći buku.

   - Ajde, sjedni, smiri se - umirujuće mu govori šef. - Ovo nije moja odluka i, molim te, nemoj to tako shvatiti.

   - Čija je odluka? - pita Edi mirno, ali u njemu ključa: bura bijesa vitla mu ledenim dahom u duši.

   - Pa znaš čija! - Šef nemoćno širi ruke. - Vlasnik je tako naredio.

   - Na ovaj način? - pita Edi mirno, tiho. - Bez objašnjenja? Tako mu je lakše, je li? Ne mora nas gledati u oči!

   - Ima objašnjenja: ne isplati mu se zapošljavati toliki broj mehaničara. Ti i još dvojica, koji ste posljednji stigli, morate otići. Ja tu zbilja ništa ne mogu!

   - Ima posla da slobodno može još najmanje dvojicu zaposliti, a on otpušta trojicu! Kome prodaje te gluposti? Zar misli da smo svi glupi? I ništa ne shvaćamo?

   - Ja tu ništa ne mogu - papagajski ponavlja šef.

   Edi zgađeno odmahuje rukom, uzima omotnicu sa otkazom i posljednjom plaćom, pa brzim koracima kreće prema garderobi. Zna da ništa ne može učiniti: prisiljen je prihvatiti neminovno. Pridružuje se velikoj armiji nezaposlenih! Obespravljenih! Izdanih!

 

   Dok sjedi na visokoj barskoj stolici, smrknuto buljeći u čašu ispred sebe, u kojoj se prelijeva zlatna tekućina, Edi preispituje čitav svoj život. Gdje on to griješi? Ako griješi? Ili, možda, nije uopće kriv? Nego se sve urotilo protiv njega, bez imalo njegove krivnje.

   Otpija još malo konjaka, a zatim naglo ispija čašu, zabacujući glavu, pa mu poduža kosa, smeđa, malo umašćena, pada po ramenima. Konjak mu izazove suze na oči: obično je pio pivo, ovo mu bilo prejako! Svejedno naruči još jednom, duplo, kao i prethodno.

 

   U trenutku izbijanja prokletog rata, imao je nepunih osamnaest, ali se od prvog dana uključio i drhtao zimi u brdima Like, pored Gospića: smrzavao se do ludila i od tada je zamrzio zimu. Čeznuo je za toplinom, ali nije je nalazio. Rijetku toplinu pronašao je u Ranku, svom ratnom prijatelju, kojeg je upoznao jedne zimske ledene noći. Ranko je bio prijatelj u pravom smislu riječi i bili su nerazdruživi više od dvije godine, sve do one kobne noći, kad su uletjeli u zasjedu: četnici ih prikliještili u uskoj guduri i sa svojih sigurnih visina, pucali po vodu i nanosili im stravične gubitke.

   Ranko je bio ranjen među prvima i Edi će u sebi čitav život nositi njegov krik, koji mu se oteo u trenutku ranjavanja i nadglasao pucnjavu, krik bola i iznenađenja. Uplašen, u crnilu noći, okrenuo se i ugledao Ranka kako pada držeći se za trbuh. Ni trenutka nije oklijevao: okrenuo se, onako u trku, potrčao prema Ranku, podigao ga, dok je Ranko stenjao od bolova, pa su zajedno, dok su metci praskali oko njih i zujajući se odbijali  od stijenja, nekako dopuzali do kakvog-takvog zaklona: nevelika se stijena ispriječila između njih i neprijatelja, pružajući nesigurnu zaštitu. Položio je Ranka u zaklon i počeo uzvraćati vatru, a svaki bi čas bacao pogled prema prijatelju i pitao:

   - Kako je?

   - Ide - odgovarao bi Ranko.

   - Drži se! - zatim bi rekao Edi i nastavio pucati.

   Četnici su vikali pogrdno ih nazivajući i psovke se u noći činile gotovo isto toliko ubojite, kao i metci. Nanosile su rane druge vrste, ali zato ništa manje bolne.

   - Kako je? - pitao bi Edi, svaki čas.

   U neko doba, zanesen borbom, adrenalinom koji mu divlje jurio tijelom, nije ni primijetio da postavlja pitanja na koja više ne dolaze odgovori. Naglo postavši toga svjestan, uz osjećaj krivnje pomiješane sa strahom, okrene se i vidje Ranka zgrčenog poput fetusa uz ledenu stijenu, otvorenih usta, beživotna pogleda i shvati: njegov je prijatelj umro, pored njega, a da on to nije ni znao. Nije osjetio.

   - Ranko! - viknuo je u pucnjavu, u noć, u rat, u besmisao događaja, pa izgubivši se u navali osjećaja, okrenuo leđa neprijatelju, da bi zagrlio prijatelja.

   - Ranko! - jaukao je, kad ga snažan udarac posred leđa silnom snagom gurne naprijed: Edi zatetura, izgubi ravnotežu i polako, usporeno, sruši se na svog mrtvog prijatelja.

 

   Drugu je toplinu u svom životu pronašao u Marini, lijepoj sestri koja ga je uvijek nasmijana njegovala i čije je lice prvo ugledao nakon ranjavanja, kad se konačno osvijesti u divljoj boli koja mu trgala leđa. Jedva je izvukao živu glavu! Dva je puna dana lebdio između smrti i života i tek se u bolnici osvijestio. Buljio je u parket, jer ležao je potrbuške: rana mu na leđima nije dozvoljavala drugačiji položaj tijela.

   Svom je snagom mrzio svoju bespomoćnost, nije se radovao posjetima: majka bi mu plakala, otac šutio, a njemu sve to išlo na živce i jedva je čekao trenutak njihovog odlaska. Neprestano je mislio na Rankovu posljednju noć. I njegovu posljednju ratnu noć, kako je ubrzo doznao. Osjećaji mu bili podvojeni: jedan se njegov dio radovao što se neće morati vratiti, dok onaj drugi, osvete željan dio, žalio je zbog toga.

   Marina mu uljepšavala bolničke dane. Jedne je besane noći shvatio: zaljubio se! Nije joj to priznao, šutio je, čekao, a ni sam nije znao što čeka.

   Nikad neće zaboraviti ono olakšanje, kad su ga sestre, među njima i Marina, poslije, kako mu se činilo, beskonačnih i bolnih dana, nježno okrenule na leđa: rana je zarasla i ponovo je mogao ležati na leđima. Ni slutio nije, koliko mu tako jedna obična stvar mnogo znači. Val olakšanja i sreće čitav ga dan zapljuskivao.

   I baš kad je mislio da će noći od sad postati lakše, one su postale teže: sa strahom ih je dočekivao. Počeli su snovi! Teški i neugodni snovi: u stvari, u pitanju je bio san, jedan te isti san, neprekidno se vrtio sa svim prokletim detaljima. Jedan te isti san uvijek mu se iznova vraćao, opsjedao ga. Ranko umire pored njega, a on, njegov prijatelj, mirno ga gleda i ništa ne poduzima. Samo ga gleda, ne pomaže mu, samo gleda, ništa ne čini... Budio bi se u znoju i pitao se zbog čega sanja taj san, uvijek iznova, i iznova, ali odgovor nije mogao pronaći! Nešto je učinio, zar ne? Zbog toga se i nalazi ovdje, u bolnici. Zašto takvi snovi?

   Dan prije izlaska iz bolnice, prisilio se i priznao Marini što osjeća prema njoj. Njegova uvijek prisutna blaga tuga, bila je konačno ublažena: Marina mu se osmjehnula, promrmljala kako je isto i sa njom i kako će o tome razgovarati izvan bolnice. Zatim je odjurila za poslom, kojeg je uvijek bilo i previše, a on ostao naslonjen na zid, gledao za njom, njenom dugom plavom kosom, koja je veselo poskakivala pri svakom koraku Marine.

 

   Osjeti nečiji dodir na ramenu: nestane prošlosti, nekadašnje ljubavne zanesenosti, ružna stvarnost ponovo je tu, nadvila mu se nad ramena.

   - Što si tako smrknut? - pita ga Mario, prijatelj u piću i kratko vrijeme suborac: jednu su zimu zajedno ratovali i to ih je zbližilo. Kako jedino rat zna zbližiti ljude.

   - Dobio sam otkaz!

   - Ah! - Mario sjeda do Edia. - I ti? Sve nas je više! Sve će nas pobacati na ulicu, kažem ti! Ne radim već tri godine, osim ponekad tu i tamo, a ona moja stalno zvoca! Kao da sam ja kriv što nemam posao!

   - Ti bar imaš ženu! - kaže Edi, otpija i smrknuto obora pogled na šank, sjajan, ulašten.

   - Nikad mi nisi rekao: zbog čega je tvoja otperjala? - pita Mario i ceri se šankerici, koja vrti glavom.

   - Zbog jebenih snova! - Edi otpije i pali cigaretu. - Nije mogla podnijeti moje snove! Ne pitaj me koje snove! Šuti i pij! Ništa me ne pitaj! Danas sam prava tempirana bomba!

   Mario to zna, poznaje to stanje i samog ga posjećuju duhovi rata i mudro zašuti. Sjede jedan pored drugog, ali ih svjetovi dijele: spaja ih jedino krhka i lako lomljiva nit alkohola, u kome obojica traže utjehu. Varljivu.

 

   - Odlazim! - rekla mu Marina prije nepunih pet mjeseci. - Žao mi je, Edi, ali odlazim! Ne mogu više ovako! Svaku se noć dereš, urličeš, budiš okupan znojem! Živim u strahu od noći! I ne samo ja! I Hrvoje se panično boji!

   Edi, posramljeno, baš kao da on bira svoje snove, šuti, gleda u pod, puši snažno uvlačeći dim. Hrvoje je njegov desetogodišnji sin, rodio se nekoliko dana poslije "Oluje", u trenutku koji je obećavao: nova budućnost, novi život, slobodna zemlja, novi početak, velika nova nada...a što sad ima od svega toga? Napušta ga žena koju voli, odvodi sobom sina kojeg obožava, ali koji se boji svoga tate, nepoznatog tate koji noću urliče i ne da mu spavati. Nema još ni punih trideset i tri, a sve je oko sebe uspio razjebati! Sve mu se ruši! Ostaje sam, napušten, neshvaćen...

   - Reci nešto! - Marina je glasna, nervozna.

   - Nemam što reći. Odlučila si i tako ćeš učiniti. Što da kažem?

   - To je nevolja sa tobom, Edi! Ne govoriš o problemima! Samo šutiš i nadaš se da će nestati! Ali ne nestaju! Postaju sve veći i veći! Koliko li sam te samo puta molila da razgovaraš o svojim snovima sa psihijatrom! Nije sramota ići psihijatru! Sve odbijaš, na svaku si moju molbu odmahnuo rukom! Ne mogu više! Postalo je preteško i ne mogu se više nositi sa time! Odlazim.

   Otišla je, Kod svojih roditelja, povevši i Hrvoja i pet je mjeseci sam, usamljen, da usamljeniji ne može biti.

 

   - Jebeni život! - glasno reče, ni ne shvaćajući da govori glasno.

   - To si dobro rekao! - prihvati dobačenu rečenicu Mario. - Pogledaj nas, sjedimo ovdje, u najboljim godinama svoga života, pijemo, kukamo i, najgore od svega, znamo da će tako biti i za deset godina. Možeš li to zamisliti?

   - Odjebi! - odbrusi mu Edi: bijesno ustaje, lice mu pocrvenilo, znoj izbio na čelo. - Neće biti tako! Neće! Ne smije!

   Ostavlja gotovo punu čašu i izjuri van, na podnevno sunce, žmirka iznenađeno i pogledom traži kola: na trenutak se ne može sjetiti gdje je parkirao. Ugleda ih konačno, pa im brzo prilazi, ulazi, pali motor i kreće! Mora razgovarati sa Marinom! Danas je slobodna, ne radi, naći će je sigurno u kući roditelja. Mora razgovarati sa njom! Ona će ga razumjeti, umiriti mu uzburkanu dušu, kao to samo ona zna.

   Samo na to misli, dok vozi, brzo vozi, uz škripu guma. Podne je tek prošlo, ulice su pune, blagi je jesenji dan, ali Edi cvokoće za upravljačem, ruke mu drhte, znoj mu orosio gornju usnu i on je nervozno oblizuje. Ni ne čuje zavijajući zov sirene, koji opominje, upozorava. Prestižu ga policijska kola i prisiljavaju stati.

   - Žuri mi se! - viče Edi, naginje se kroz otvoreni prozor.

   - To smo shvatili - kaže mladi policajac.

   Kao u nekom bunilu, Edi sve to proživljava, vadi vozačku, sluša opomene, poslušno klima i konačno slobodan, jer policajci se pokazali milosrdnim, ponovo sjeda za upravljač, ali više ne vozi prema Marini. Zaboravio je na to, nema više potrebu vidjeti je, razgovarati. Ne osjeća više nikakvu potrebu, nema želja, nema ničeg više u njemu, samo praznina, pustoš i nekud iz daljine do njega dopire težak uzdah njegovog ratnog prijatelja Ranka. Umirućeg Ranka. Koji ga zove.

   Parkira kola i popne se na drugi kat, uđe u stan i zatvori vrata, tiho, nečujno, konačno. Propinje se na prste i naprežući tijelo, pruža ruku na vrh kuhinjskih elemenata, gdje leži sakriveno oružje: dohvati pištolj, umotan u smeđu vunenu maramu, ratni trofej.

 

   Dva kata ispod, u malom i lijepo uređenom parku sa klupama, pucnjem uplašeni golubovi, uz silan šum krila, uzlete i vinu se prema čistom, plavom nebu.

 

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.