Ankica Bistrović

Bicikl za Gabrijela

Gabrijel je iz tavana izvukao sanjke. Ispred kuće je napravio brdo od snijega i
čekao prijatelje da započnu spust. Za šest godišnjake nema ljepše igre od igri na
snijegu. Tu polude do kraja. Mokri, smrznuti, gladni – no, ne odustaju. Vrijeme je
letjelo kao da ima krila. Odzvonilo je pozdravljenje. Mama je došla van i pozvala
Gabrijela u kuću.
Gabrijel je s mamom svaku večer molio. Nakon molitve ona ga je poljubila,
pokrila s tuhicom, ugasila svjetlo i izašla iz sobe. Jednu je večer primijetila svjetlo
ispod vrata Gabrijelove sobe. Potiho je odškrinula vrata i vidjela da Gabrijel sjedi na
krevetu sklopljenih ruku i šapuće molitvu.
̶ Zašto ne spavaš? ̶ upitala je mama.
̶ Zato jer se molim.
̶ Molili smo malo prije.
̶ Da, molili smo za zdravlje, za oprost grijeha i zahvalili za primljene darove. A ja
imam jednu molbu. Isuseka prosim da mi za Božić pod božićno drvce donese bicikl.
Plavi. S dvije brzine.
̶ On ne nosi tako velike darove. Dođe potiho u božićnoj noći tamo gdje je upaljeno
svjetlo i gdje su dobra djeca. Božić je blagdan u kojem slavimo Isusovo rođenje. A
ono je bilo skromno, u neimaštini, u opasnom vremenu. Isus se rodio u štalici, ležao na
oštroj slami, drhtao od zime. Kada bi svi imali takve želje kao ti, poništili bi svu
ljepotu božićne noći.
Gabrijel nije odustao. Svoju je molitvu šaputao sve do Badnjaka. Te su večeri kitili
bor. Baka je pjevala božićne pjesme i u staniol zamatala orahe. Nije htjela prekinuti
stari običaj. Djed je sjedio kraj peći u kojoj je pucketala vatra i pomalo u kriglu točio
vino. Prije toga je svetom vodom poškropio cijelo dvorište i sve blago. A onda i kuću i
sve koji u njoj žive.
̶ Gabrijel, dođi! Hoćeš ti sam složiti jaslice? ̶ pitala je mama.
̶ Hoću. Daj mi Josipa i Mariju. Mama i tata moraju biti blizu svojega djeteta. Zvijezdu
Repaticu ću objesiti na krov štalice da mudracima osvijetli put kada budu dolazili
pokloniti se djetetu. Pastire i ovčice ću poredati oko štalice, a volove ću staviti u
štalicu. Neka tamo dišu da djetetu bude toplo. Još mi treba veliko svjetlo koje se
izvana dobro vidi.
Baka je ispod stolnjaka posložila križ od zrnja žita, stavila svežanj slame i par
novčića. Na stol je donijela okrugli kruščić i zdjelicu u kojoj je rasla pšenica posijana
na dan svete Lucije. Kao znamenje novoga života i nade. Oko pšenice je zavezala
trobojnicu, da se u kući osjeti domoljublje. Na sredinu zdjelice je zabola svijeću. Na
drvcu su se njihale kuglice i lančići od krep-papira, licitarska srca i crvene čizmice. Da
se ne prekine nekadašnji običaj kićenja. Drvce je dovoljno veliko da na njega stanu i
starinski i moderni ukrasi.
Djed je zaorio svojim lijepim baritonom ̶ Svim na zemlji mir veselje… Mama
se priključila s drhtavim sopranom. Gabrijel nije mogao sakriti veselje.
̶ Zašto je Božić samo jednom godišnje? ̶ pitao je glasno, a oči su mu sjajile. Pun
iščekivanja otkrio je svoj plan.

̶ Na Božić ćemo otvarati darove nakon doručka. Moj će dar biti najveći. Baka mi je
rekla da su božićne boje: crvena kao ljubav, zelena kao nicanje novoga života i zlatna
koja predstavlja milost Božju. Moj će dar biti zavijen u crveno! Mašna će biti zlatna!
Mama je otišla na polnoćku, a Gabrijel se tu večer posljednji puta pomolio i bio
u iščekivanju hoće li dobiti bicikl. Na Božić ujutro odšuljao se u boravak. Kraj
božićnog drvca bio je bicikl. Od sreće je prestao disati. Ni govoriti nije mogao. Došao
je k sebi dok je tata otvorio vrata.
̶ Vidiš, dobio sam bicikl! Plavi. S dvije brzine. Mama je tvrdila da se to neće dogoditi.
Nije znala kakve smo dogovore mi dva imali … Sada ću do drugoga Božića morati
biti dobar i poslušan. Svake nedjelje morat ću ići na misu. I na vjeronauk. Kada se
vratim iz dućana, neću smjeti lagati da mi je prodavačica svojevoljno stavila čokoladu,
smokiće i žvakače. I transformera.
̶ Pa nisi to sve obećao? – pitao je tata.
̶ Jesam. Nisam htio ništa riskirati. Ponudio sam sve što je njemu važno. I nije mi žao.
Imam bicikl. Plavi. S dvije brzine i stop-svjetlom… Stop-svjetlo je više od onoga što
sam molio.
Mama je postavila stol i sve pozvala na doručak. Gabrijel nije došao. Svi su
zadovoljno blagovali, potiho razgovarali, mobiteli su pištali, čestitke se redale.
̶ Idi po maloga. Neće biti gladan na Božić. – rekao je tata.
Gabrijela nije bilo u boravku. Niti bicikla. Bome niti Isuseka u štalici ispod
božićnog drvca. Mama je istrčala van. Gabrijel je bio na drugom kraju ulice. Taman se
okretao prema domu. Dojurio je i zakočio taman ispred mame.
̶ Gdje si ti? Koga si pitao je l' smiješ ići van? – pitala je mama. ̶ Je l' smiješ uzeti
bicikl? I gdje je Isusek?
̶ Nemoj se uplitati, mama! Ne znaš kakav sam dogovor imao s njime. Obećao sam mu
da ću njega prvoga provozati kroz cijelu ulicu. Bilo mi je važno da obećanje ispunim.
Mama se umirila. Gabrijela je privukla k sebi i poljubila njegove promrzle obraze.
Božić je. Blagdan rođenja i velikog veselja. Svima treba oprostiti i sve najljepše
zaželjeti.

Ankica Bistrović