Selo..Međa do međe..

Ljudi se druže često, ili preko plota porazgovaraju par riječi, ili sjednu na drvenu klupicu na ulici, kad završe poslove, pa pričaju o svemu i svačemu..

Milan baš nije pričljiv.. Reklo bi se, ne zanima ga ćakulanje u prazno.. Više voli prošetati sa svojim vjernim psom Blekijem, po poljima, nego sjediti do neko doba..

Reklo bi se, čudak.. Živi sam, žena mu je davno umrla, i jedino što još ima, to je njegov prijatelj Bleki..

Nisam vidjela da je ikoji pas toliko u svakom trenutku radostan, kad vidi svoga gazdu, u bilo koje doba..

Kad bi se Milan vratio iz grada, Bleki bi prvo skakao par minuta u zrak, okretao se oko sebe, pa tek onda skočio na Milana..

Oboje su bremeniti godinama, i sjedinama..

Bleki je običan, najobičniji mješanac, koji je prošao sve i svašta.. Jednom ga je udario automobil, drugi puta je pojeo nešto otrovno, treći puta je imao neku tešku bolest, no uvijek se nekako izvukao..

Milan mi je prijatelj, ali mu ne govorim previše o mojoj sposobnosti da liječim životinje..

On je osoba koja je naučena na seoski život i uživanje u plodovima svoga rada.. Životinje za njega postoje da čuvaju kuću, ili da se njima hranimo.. sve drugo je izvan njegovoga kuta gledanja..

Ponekad sam mu pokušala predočiti da nije baš tako, crno i bijelo, da životinje itekako imaju dušu, no, nailazila sam na zid šutnje, pa sam prestala objašnjavati..

Blekija sam više puta izliječila, ne pitajući puno Milana.. Prešutno mi je dozvoljavao da to činim, i to mi je bilo dovoljno..

Milan nema puno životinja.. Par kokica, koje mu nose jaja, jednu mačku i psa.. I to je to.. za njegovu malu mirovinu, to je minimum što se hranjanja tiče..

Često Blekiju odnesem nešto od ručka, i bude mi zahvalan.. naravno, prvo odskakuće par skokova, onda me njuškom "poljubi" u nos..

I tako.. Jedno jutro, Blekija ne vidjeh.. Niti čuh njegovo lajanje..

Bilo mi je čudno, odem kasnije do Milana, a on, pognute glave sjedi i ne priča..

"Što se dogodilo"?-pitam..

"Bleki mi je udavio kokoš.. nikad do sada to nije učinio"..

"I"'-pitam ga dalje..

Okrenuo se zidu, ne mogavši me pogledati u oči, odgovorivši mi:

"Zavrnuo sam mu vrat..doslovno"..

U tom trenutku sam imala osjećaj, kao da razgovaram sa najvećim zločincem.. Sve u meni je zatreperilo.. Šok je bio toliki, da sam ustala, i bez riječi otišla kući..

Tisuću pitanja mi se vrtjelo po glavi.. Pa taj pas je bio Milanov najvjerniji prijatelj.. Nema tog razloga koji bi opravdao taj čin..

U meni je kuhao mix gnušanja, bijesa, svega, samo ne razumijevanja..

Shvatila sam da sam miljama daleko od Milanovog svijeta, ali, da li mi to sad pomaže u vlastitim trenucima neopraštanja..

U mojem svijetu, životinje imaju jednako pravo da žive i vole slobodno, kao i ljudi.. Kod mene ne postoji razgraničenje..

Uglavnom, ipak sam otišla predvečer, isti dan kod Milana, i tiho ga pitala, da li je bar sahranio svoga prijatelja, tek da obavim jednu kratku molitvicu-osobnu meditaciju...

A on reče:" Nisam ga sahranio..Eno ga u štali..nekim čudom..još je živ.."

Nisam mogla vjerovati...

Otiđoh da vidim Blekija, a on.. Ah.. Niti se miče niti pomiče... Ali diše..

Obratila sam mu se, milujući ga :" Starino moja, hajde, živi, pokaži da si borac, kao što si uvijek bio..."

Pogledao me smeđim velikim očima, i nastavio teško disati..

Mislila sam, pokušat ću mu svojom energijom i ljubavlju bar malo olakšati bol..

Sa Milanom nisam mogla pričati.. Bar ne još..Niti mu se obraćati.. Trebalo mi je vremena da shvatim, koliko zapravo treba snage da se neke stvari ljudima oproste... Tanka je nit između nanošenja zla- životinji ili čovjeku..Meni je to jednako...

Samo sam pitala Milana:"Kako si mogao podići ruku na svoga jedinog prijatelja..On bi život dao za tebe..Ako preživi, mislim da te više neće ni pogledati, svakako, neće ti više vjerovati..."

Vidjeh suzu u Milanovom oku, no, to me nije niti smekšalo, niti raznježilo...

Dan za danom, Blekiju je bivalo sve bolje... Mislila sam da neće moći više hodati, prvo je puzao na prednje dvije noge, da dođe do zdjelice s hranom.. Ali je od početka lagano mahao repićem, kad me vidio, makar i ležećki...

Kad je prohodao, Milan ga je uzeo iz štale, i odneo u svoju sobu..

No,Bleki nije mogao niti lajati, niti je mahao repom..

Milan ga je uzeo na ruke, zagrlio, i počeo plakati...

"Prijatelju, možeš li mi oprostiti? Pukao sam, eto, digao ruku na tebe, i sad sam spreman da te poklonim onoj koja ti je vratila život, jer nisam zaslužio da te imam.."

Desilo se čudo... Bleki je poljubio svoga neprijatelja, liznuvši mu lice..

Nisam mogla vjerovati...

Pitala sam Milana: "Da li bi čovjek mogao oprostiti čovjeku ako bi ovo napravio, što si ti Blekiju?"

"Ne"- odgovorio je Milan...

"Možda i bi, ali teško"-odgovorila sam.. Bleki je ostao živ, da bi svoga prijatelja naučio bezuvjetnosti, a mene...opet jednoj novoj varijanti opraštanja..

Ne opravdavam i nikad neću opravdati činove nasilja, niti nad ljudima niti nad životinjama, ali ovaj slučaj iz života izdvajam samo zbog osobnog osjećaja---da životinje itekako imaju svoju anđeosku ulogu  ovdje, na ovoj planeti..