Činilo se da je sve krenulo dobro.Samopouzdanje raste,sumnje se smanjuju,vjera u sebe jača.Pomalo prelazim u euforiju.Zadovoljna sam sama sa sobom.I evo,što se događa.Vraća se nesanica,nemir,uzbuđenje.Možda je stvar u euforiji.Ona je pomalo i manijakalna crta.Noćas nisam mogla spavati.Digla sam se već u pola šest,a na godišnjem sam.Koji je rezultat mojih napora?Razočarana sam.Još jučer sam mislila kako je sve u najboljem redu,da sam se promijenila,poboljšala, danas opet sam na starom,od sumnje i strahova,nevjere u sebe,pasivnosti do ovog uzbuđenja,nemira koji teče mojim žilama,zabrinutosti,stvaranja slika  o tome što danas sve moram napraviti  i brige da li će sve dobro proći.Kao da me je euforija,zadovoljstvo samom sobom,izbacila u drugu krajnost.Dovela do nemira i uzbuđenja,nesanice.Kad će doći ta sredina.?Taj sklad,uravnoteženost.Ne da se samo prebacim iz jednog stanja koje nije dobro u drugo stanje koje također nije dobro.Kad će se klackalica zaustaviti,smiriti.Pomalo postajem nestrpljiva.Gubim nadu.Taman pomislim sve je u redu,počeo je moj oporavak,a ono me baci nazad.Kažu stanje uma,u njemu je sve,u njemu je problem ,ali i rješenje.

Što je to s mojim umom?Imam li ja dva uma ? Izvana mirna,spokojna,neaktivna,usporena,a iznutra nemirna,nestrpljiva,s velikom potrebom za akcijom.Ali ni to nisam prava ja.Ta aktivnost,ta euforija,ta nestrpljivost,ta manijakalna aktivnost i to je dio maske,dio naučenog obrasca ponašanja,dio koji sam upila,precrtala na sebe.To nisam ja.Ja sam onaj mir,ona opuštenost koju sam jučer osjetila u meditaciji.A osjetila sam i uplovila u mir kao nikada do sada.Možda je to aktiviralo ovo moje sadašnje stanje da ga prođem,da ga prihvatim,da ga izbacim iz sebe.Možda je ovo rezultat meditacije,možda je posljedica dubokog opuštenog stanja nemir,nesanica,rastrganost,lagana zabrinutost,predviđanja što će se danas događati i nestrpljenje da to što prije počne.Kao da je izbacila na površinu,taj dio mene za kojeg  znam

ali nije se pojavljivao tako često.Uskovitlani osjećaji,kaos u mislima,potreba za aktivnošću,čak prisila.Opsesivno stanje.Možda otud idu i moje ovisnosti  kojih se ne mogu riješiti.Nisu baš neke,ali me muče.Ovisnost o hrani baš i nije neka „jaka“ ovisnost,ali hoću je se riješiti ,kao i o cigaretama i kavi.

Što je ovisnost.?Što ona skriva iza sebe?Kakve nedostatke,kakve gubitke.Prazninu.Ispražnjenost  od mene same.Nema me.Ne postojim.I tu prazninu zatrpavam nečim,recimo hranom.Kad imam ,u meditaciji osjećaj ispunjenosti,cjeline,nemam potrebe niti za čime.Zadovoljna sam,prepuna,kao šipak pun koštica.Samo kako trajno zadržati to stanje? E, to je pitanje.Čim otvorim oči i uđem u svakodnevicu kao da nestane ona opuštenost,kao da iscuri sadržaj,kao da se svi mišići ponovo  zategnu i postanu napeti.Jedini zaključak  o tome što se događa je,u meditaciji nema misli,a u normalnom stanju misli ima na pretek.Stalno mislim,kritiziram,nešto osuđujem,nešto očekujem,nešto treba biti baš onako kako sam zacrtala,nešto,procjenjujem, zahtijevam,predviđam,radim filmove i  razne scenarije u glavi.I što je više misli u glavi,to je manje mene u meni.Kad nemam misli,onda se pojavljujem ja,puna sam i prepuna same sebe.Da, misli su u pitanju.Glava je ta koja je moj problem.Nisu ljudi oko mene,nije posao,nije kriza,nego je to glava.Kako kažu doktori kad ne znaju što bi rekli i kakvu dijagnozu dali:Sve je to u tvojoj glavi.Ni sami ne znaju koliko su u pravu i ja sam to sad shvatila i jasno vidjela.

Vidim rješenje svih svojih problema,samo ispraznim glavu,pustim da misli odu,ne zadržavam ih,otpuštam i sve postaje dobro,lijepo,zabavno,spontano,skladno. Stavim glavu pod ruku ili u torbu i  kao Luda krenem u svijet.Mogu je  koristiti i kao loptu.Mogu s njom igrati nogomet.Mogu je napucavati do mile volje.I sve je to bolje nego pustiti da se u njoj roje misli.Kažu.Ispuni glavu pozitivnim mislima.E neće to ići,ja malo pozitivno,a ono se začas izvrgne u negativno.Ja opet pozitivno,a neka mi se misao zavukla duboko,duboko u podsvijest i lijepo anulira onu pozitivnu.Ne,ne, najsigurnije je lijepo skinuti glavu,staviti je pod ruku ili se igrati njome.S glavom i mislima treba samo oštro.Možda se s vremenom isprazni,od silnog drmanja i napucavanja iscure sve misli iz nje.Onda je mogu opet staviti na ramena i ponosno ,vedro i veselo prošetati gradom...Vidim se,smiješak mi ne silazi s usana,pjevušim,pocupkujem i plešem sitnim koracima.Sve oko sebe volim,šaljem pusice,grlim.Ljudi se čude,misle da sam luda,strpali bi me u ludnicu,bježe od mene.Neka,neka samo bježe,ja ih ipak volim.Doći će oni nazad,privući će ih moj osmjeh zadovoljnog i nevinog djeteta,toplina koju isijavam,blagost mojih riječi.Skupljat će se oko mene prvo  skrivečki,pa u grupama.E sad sam već zabrazdila,nisam ja Isus ili  jesam, ili je on u meni, ili se on pojavljuje ili...Dobro neću sada više o tome.No hoću,jednog dana hoću,sada samo moram prvo riješiti pitanje skidanja glave i sve će onda dobro krenuti.