Probudilo me suncem okupano jutro i cvrkut veselih ptica pomiješano s brundanjem kosilice. Otvorila sam oči i pogledala kroz prozor u plavo, čisto nebo, na kojem se izdužila tanka , ravna linija dalekog zrakoplova.

Kuda li putuju  ove duše, upitala sam se...

Jesu li im srca ispunjena srećom ili tugom? Ima li u njima nade, titravih isčekivanja onog nečeg  nepredvidivog, a lijepog, punog emocija, onog što ispuni dušu i srce ogromnom srećom trenutka, pa se oči ispune suzama radosnicama, a ruke spontano krenu ka usnama da zatome usklik: " O Bože, hvala ti!"

Zamišljam si susrete, tople čvrste zagrljaje, poljubce...čvrst stisak ruke i riječi dobrodošlice. U svojoj mašti vidim staru kuću izlizanu  vremenom,vjetrovima, kišom i snijegom, u kojoj još uvijek sve miriše na stare dane , pune neodoljivog mirisa netom ispečenog kruha i mesa, a stoljnak na stolu bijeli se, ispeglan brižnom rukom domačice. Čujem i glazbu iz pozadine sa starog radija, zvuke violine što lepršaju prostorom dočaravajući zvukove prirode, neoskvrnjene, dotaknute samo rukom godišnjeg doba koji  je u procvatu.

I mi, nagužvani oko stola prepunog najdražih poslastica, uronjeni u taj čarobni trenutak, spajajući staro s novim, živo gestikulirajući , prisjećamo se vremena koje je prošlo, dozivajući u sjećanje samo one lijepe momente koji su nas ispunili i nosili svo ovo vrijeme odvojenosti, tamo negdje daleko od kućnog ognjišta.

Flaša vina na stolu prazni se, a čaše podižu , zvuk kristala odzvanja i lomi se, miješa sa našim smijehom , žamorom glasova.

Omamljeni finim vinom i umorni od puta liježemo u čistu, već pripravljenu posteljinu, mirisnu i svježu, a slike naših predaka sa obližnje komode otpraćuju nas sa osmjehom u san, u kojem još bosonogi  i blatni, s kriškom kruha namazanog mašću trčimo livadom, s vijencem ubranih tratinčica na glavama, smijući se razdragano, neopterečeno...

Prizivam sve te slike , uokvirujem ih i slažem na police mojih sjećanja. Priče se nižu, a ja ne želim napisati završetak. Neka se raspleti odvijaju i dalje.

Tanka linija zrakoplova polako se gubi u daljini beskrajno širokog , plavog neba. Ni njemu nema kraja....