Već danima treniram po stubištu uspinjući se i spuštajući se niz stepenice, ruku punih sanduka natrpanih knjigama i papirima. Znoj mi se cijedi od muke dok se okrećem oko sebe i pogledom šaram po hrpi još nesređenih stvari koje su se nagomilale godinama.

Još samo jedan sanduk da odnesem, mislim si...a onda ću se nagraditi čašom hladnog piva i zavaliti na kauču da se malo odmorim. Spuštam se polako pazeći na stepenice, ali moje široke hlače nađu se nepoželjno ispred cipele...i ja se spotaknem....

Ili ću razbiti nos ili pustiti da se sve razleti...Odlučih se u zadnju sekundu na ono posljednje...Zatutnji stubištem...razlete se knjige i papiri niz dva kata po stepenicama.....

Zatim tišina...osluškujem hoće li netko od susjeda otvoriti vrata da pogleda što se to događa....Ništa....Muk i dalje vlada. Prihvatim se polako  sakupljanja. Na podnožju stepenica ostane mi još jedna bilježnica pohabanih korica...

Nemoguće , mislim si....odavno sam mislila da je nestala...bačena kod prijašnjih selidba....

Listam stranice, pogledom letim preko redova dok sjećanja na tu priču naviru.....

Ljeto je bilo beskonačno dugo.Vrijeme sam provodila sa svojom prijateljicom iz susjedstva. Čekale bi da joj se mama vrati s posla, a onda kradomice uzele bicikl iz podruma...

U džepovima vrećice...nikad se ne zna...možda nam ustrebaju....Poznavali smo sve ulice u gradu i svaku sočnu voćku u dvorištu....Trebalo se samo odvesti..provjeriti situaciju, a onda u akciju....

Moje mjesto na biciklu bilo je na guvernalu. Znam, malo nezgodno...znalo bi kod duljih vožnji pošteno žuljati...ali za slatko , sočno voće valjalo se i malo žrtvovati.....

Na uglu ulice oronula kućica...ogromno dvorište puno slasnih delicija... Trebalo se samo spretno popeti preko ograde...pa onda šmug u dvorište...

Za oko nam zapela breskva, zrela...mirisna....Nismo se dugo dvoumile. Bicikl se nehajno prislonio uz ogradu...Jedna od nas začas je bila na drvetu dok je druga čekala spremne , otvorene vrečice....

Znam , reči će te , pa Ljubičice, sram te bilo, to se ne radi.....Ali mi smo bili još djeca ...ona sa asfalta....željna svega što nam je inače bilo nedostupno....Vremena su bila teška....voće na stolu bila je rijetkost...uglavnom jabuke, one kanađanke, koje bismo cijelu zimu tamanili...Naranđe za Božić, banane poput kavijara...rijetke i skupe....samo smo ih mogli gledati...

Natovarili smo punu vrećicu i popele na svoja mjesta na međunožnom guralu.... kad evo gazdarice na vratima od dvorišta....sva ljuta, zaletjela se pravo na nas....

Tjeraj već jednom....viknula sam uspaničeno, a moja se Snješka sva zapetljala...Nikako da vozi ravno...ne može izravnati guvernal ...vozi u krug..koji je svakim pokušajem tjeranja pedala išao u sve manji krug....

Ne znam zašto nam žena nije presjekla put...već trčala za nama......sve dok nam prvi kotač nije blokirao daljne kretanje....Letenje s bicikla...pad...jedna preko druge....Ne znamo gdje su nam glave, ruke...gdje su nam noge....koljena ostrugana, krvava.....a naše se breskve po ulici zakotrljale....

Očekivali smo ono najgore....sad će nas žena pošteno izgrditi...isprašiti stražnjicu....

Kako bilo da bilo, mislila sam si...ako mi je to suđeno...barem da zagrizem u jednu od bresaka.....da barem znam zašto sam kažnjena.....Mirno sam sjedjela nasred ulice....sva izguljena...podrapana...dok mi se niz ruke cijedio sok od breskve....još sada mi njen okus u ustima....

A žena? Neko nas je vrijeme šutke promatrala, a onda mirno jednu po jednu breskvu u vrečicu sakupljala i stavila kod ograde...nestala u dvorište....da bi se vratila sa zavojnim materijalom i flašicom alkohola...

Bez riječi nam se približila i svakoj od nas rane očistila i previla.... podigla bicikl , tutnula nam vrečicu u ruke i rekla:

" Još ste dobro prošle. Tjerajte!"

Pokupile smo se pokunjeno, šepajući...Možda bi se lakše osjećale da nas je pošteno izgrdila...Breskve su nam prisjele...podijelile smo ih djeci iz susjedstva.....Sljedećeg smo ljeta u širokom luku zaobilazile tu ulicu.....Više nas voće nije mamilo.....Naučile smo lekciju.....

Pst....nemojte me sad vi grditi.....Što je bilo...bilo je....Osim vas tu priču jedino još bilježnica čuva.....kao i mnoge druge zabilješke iz mog djetinjstva.....Hoću li je baciti ili sačuvati ovisi o teretu sanduka, o onim beskrajno dugim i strmim stepenicama što me još čekaju..... A možda ću je usprkos svemu ipak ostaviti kao uspomenu na ono vrijeme neprekidnog učenja.....