Bijaše početak ljeta, predivna cvjetna livada, disala je mirisom najljepšeg cvijeća..

Maleni cvrčak je uporno svirao svoju nježnu pjesmu, dok je sunce nemilosrdno pržilo sa visina..Činilo se, da od te pjesme i sunce zaustavlja svoju vrelinu..Svi bi zastali u trenutku, kad bi cvrčak zasvirao..

Samo maleni mrav, koji je u biti patio zbog svoje malenosti,je uporno i uporno skupljao hranu, ne želeći ni na tren zaustaviti svoj rad..Strahovito ga je nervirala cvrčkova lijenost, i tisuću puta je poželio da ga ne čuje više...

Maleni mrav je bio čudan stvor...Da bi imao snage za beskrajan rad, čak je posegnuo za čudotvornim napitkom, kojeg mu je Veliki Mrav Čarobnjak poklonio...Zato je i mogao uvijek nositi na sebi hranu, više puta težu od sebe...Zbog te snage, bio je ohol i samouvjeren..I druge oko sebe učio da je bitak ovoga života-imati što više..hrane-naravno..Ako je nemaš, nikakva verzija ljubavi ti ne pomaže...Tko ima hrane, imat će i duha...Sve drugo je iluzija...

Neki ljudi su ga čak i slušali, skupljajući s njim hranu,gosteći se s njim na kraju napornog dana...

Cvrčka to nije zanimalo..Znao je, da će sve to dobiti,jer,svemir je bio njegova majka i otac..Zalazio je u malene, skromne sobice ljudi, uspavljivao uplakanu djecu,koja su se noću znala buditi u čudnom strahu..Zastajao bi uz uho, umirućem bolesniku, koji bi se nasmiješio, čuvši njegovu pjesmu, i zaboravio na bol...Zaljubljenicima, koji bi se u tišini zagrlili,zasvirao bi nježno, na strunama malene violine svoje...

I sve bi bilo predivno.. No, zima je brzo došla, i cvrčak je shvatio da treba naći sklonište...Pokucao je mravu na vrata, no, mrav se nije obazirao..."Imao si vremena za sve,i napraviti dom, i sakupiti hrane..Žao mi je.."

Cvrčak je odsvirao posljednju pjesmu, i našao se, u čudesnom vrtu, prepunog obilja...Čuo je glas" Maleni..sve što si iz ljubavi darovao drugima, pa bilo to i najmanje što si imao, vrijedilo je..Budi sretan.."

Došlo je vrijeme i da mrav napusti svoj dom i preseli se u neki novi kutić neba...Kad se našao u sferi nove domovine, vidio je, da je na goloj zemlji, gdje ničega nema, čak ni jedne vlati trave...Samo jedna malena kolibica na vrhu brda, okružena cvijećem..Požurio je, i začuo poznatu cvrčkovu pjesmu...Nije se usudio pokucati na vrata..Znao je da mu cvrčak ne može oprostiti..Shvatio je, da ovdje sva njegova moć i snaga ne vrijedi...Zaplakao je... I odjednom vidio da se vrata cvrčkove kućice širom otvaraju...Cvrčak mu je pošao u susret.." Zar si mislio da je moja ljubav samo pjesma? Ona je mnogo više..Ona je sve ono što ti nisi mogao ponijeti ovdje, jer nisi ni imao, ali ona je mnogo više..Ona je i opraštanje, kad se čini da ono ne postoji...Moj dragi mrave...Uđi...Moja gozba će biti drugačija nego sve tvoje na zemlji...Darovat ću ti hranu svoje duše, od koje nikad više ogladnjeti nećeš.."

I krenuše zajedno, mali,napuhani mrav, i još manji,cvrčak-svirač,na vječnu gozbu koja ne prestaje...