BANALNA PRIČA

Reklo bi se da je ovo jedna posve banalna priča, no meni se ona dogodila kao potvrda zakona uzajamnosti, zakona davanja i primanja.

U firmi su nam zabranili pušenje, pa mi okorjeli pušači pušimo pred firmom ispred koje još nisu uklonjene pepeljare.

I tako, svaki dan ja popušim cigaretu-dvije ispred ulaza u tzv. "uređeni svijet", kao i većina mojih kolega i kolegica. Na žardinijeri kraj ulaza uvijek sjedi mršava, neodredivih godina, žena u crnoj majici i crnoj, ofucanoj trenirci koje vise na njezinom mršavom tijelu žalosno, kao i njezina neoprana kosa oko njezinog lica. Pogruženih ramena, kao da ju je cijeli život netko tukao, sjedi posve mirno, kao kip, pogleda nepomično uprtog u nigdje. No, nikad joj ne promakne kad izvadim cigaretu iako zapravo ne gleda u mom smjeru. Dotapka do mene svojim bosim nogama, posve tiho i samo upre prazne oči u mene s tek napola ispruženom rukom. Uvijek joj dam cigaretu, ona tiho i bez reakcije otapka na "svoju žardinijeru" i tamo je skoro pobožno zapali. Dugo i polako, skoro pobožno uvlači dimovoe i dalje pogleda uprtog u nigdje.

Jedan sam od onih pušača koji puši po cesti, pa me često i na cesti zaustave ljudi sličnih sudbina njezinoj i uvijek im dam cigaretu. Pri tome se osjećam skoro kriva, što ja imam, a oni nemaju.

Jedanput sam je odbila kad mi je dva puta uzastopno tražila cigaretu, jer sam malo duže bila pred ulazom, pa sam posegnula za još jednom cigaretom. Ona je šutke i bezizražajno prihvatila to odbijanje, kao i malo prije toga dobivenu cigaretu. Samo je odtapkala svojim bosim nogama na "svoje mjesto", a ja sam se cijeli dan zbog tog odbijanja osjećala loše.

Prije par dana sam krajičkom oka, posve slučajno uočila kako ju je na drugoj strani ulice pokupio trbušasti, neobrijan i neopran muškarac povukao u najbližu vežu. Nekoliko dana nije žicala cigarete. Znači da joj je ipak platio i da ona žica samo kad nema.

Ovaj mjesec je nama u firmi kasnila plaća. Svi smo kukali jedni drugima, jer svi jedva spajamo kraj s krajem i praktično je nemoguće od nekoga posuditi novce. Ja kukam za stolom u holu, uz čašu vode među nekoliko kolega i kolegica i kažem da ću hranu već nekako nategnuti, a bez kruha i mogu, ali ne znam kako ću bez cigareta (ovo samo pušači mogu razumjeti), na to pred mene doture svako po cigaretu, sa svih strana oko stola. Dirnuta, zahvalim se i kažem da nije frka ovaj tren, ali da ne znam što ću sutra, ako ne sjedne plaća. Kolegica, koju jedva poznajem, vadi tek otvorenu kutiju i daje mi je. Kažem da to ne mogu uzeti, a ona objašnjava da ima rezervu u torbi. Na kraju ipak uzmem zahvalno. Jučer nam je konačno sjela plaća. Prvo sam kupila kutiju cigareta za velikodušnu kolegicu. Jučer nije bila u firmi, valjda ću je danas sresti.

Želim joj vratiti, jer su meni njezine cigarete u tom trenutku značile više od obične geste ljubaznosti i velikodušnosti.Njezina gesta me vratila nevoljnicima kojima usput dijelim cigarete.

Tko kaže da se darovano od srca ne vraća. Vrati se, obilato i to baš kad nama to treba i na mjestima gdje to ne očekujemo i od osoba od kojih se tome ne nadamo.