Sitna ženica kretala se polako prasnjavim poljskim putem. Vec je bila jako stara, ali njen korak bijase lagan, a njen smijesak zracio je svjez, blistav sjaj, kao u bezbrizne djevojcice.

Usput ugleda nekakvu zgrcenu prikazu, koja je lezala na putu. Nije se moglo puno vidjeti, ipak prepozna da gotovo nije imala tijelo. Nalikovala je smotanoj sivoj deki, sa ljudskim konturama.

Malena zena sagne se i upita: "Tko si ti?" Dva gotovo bezivotna oka podigose umorni pogled... "Ja? Ja sam Tuga", saputalo je to bice hrapavim glasom.

"Aha, Tuga!" povika iznenadjeno mala zenica, kao da je upravo susrela staru poznanicu.
"Ti me poznajes?" upita Tuga s nevjericom. "Naravno da te poznajem! Pratila si me jedan velik dio mog zivota!"

"Da, ali..." odvrati Tuga "zasto onda ne bjezis od mene? Zar te nije strah?"
 "Zar mislis da bih trebala bjezati od tebe, draga moja? Sama dobro znas da uvijek sustignes svakoga tko ti pokusa pobjeci. Sad je pitam tebe: Zasto izgledas tako obeshrabreno? Zalosno?"

Tuga uzdahne duboko. Zar postoji ipak netko tko je spreman saslusati? Koliko je to samo oduvijek zeljela...

"Ah, znas, jednostavno, nitko me ne voli. Predodredjena sam da idem medju ljude i da provodim neko vrijeme s njima. Ali, kad se susretnem s njima, strahovito se uplase. Boje me se i izbjegavaju me, kao da sam najteza bolest..." Tuga nastavi: "Izmislili su i metode kako da me priguse:

Oni govore: Ma, sve je u redu. I njihov namjesteni osmijeh vodi u probleme sa zelucem i disanjem.

Oni govore: Neka, tako se postaje jaci. A zapravo ih boli srce.

Oni govore: Treba se potruditi. Pa osjecaju bolove i napetost u ledjima i ramenima.
 
Oni govore: Samo slabici placu. Od neisplakanih suza, samo sto im ne eksplodiraju glave.
Ili se pak opijaju alkoholom i drogama, da ne bi vise osjecali..."

“Oh da”, potvrdi zena, "takve ljude cesto susrecem."

Tuga potonu jos dublje u sebe. "Samo zelim pomoci ljudima. Kad sam im jako blizu, oni se mogu susresti sami sa sobom. Pomazem im da izgrade snagu, da bi sami lijecili svoje rane. Tuzan covjek je izuzetno osjetljiv. Pokoja muka izroni uvijek iznova, kao jedna nezalijecena rana. Onda jos vise boli. Samo onaj tko dozvoli susret sa mnom, i isplace nagomilane suze, u stanju je doista izlijeciti svoje rane. Ipak, ljudi ne zele moju pomoc. Radije prekriju svoje oziljke namjestenim osmijehom. Ili pak navuku na sebe debeli oklop gorcine."

Potom zasuti i zaplaka.

Stara sitna zenica zagrli to nesretno bice. "Placi, Tugo, isplaci se i odmori se da opet mozes sakupiti snagu. Od sada neces sama putovat. Pratit cu te uvijek, kako obeshrabrenost ne bi dobila jos vise moci."

Tuga se na to umiri, presta plakati i poce zacudjeno promatrati svoju novu suputnicu.

"Ali... ali - tko si ti?" upita.

"Ja", odgovori malena zena nasmijano, izgledajuci opet poput mlade bezbrizne djevojcice, "ja sam Nada." 

 

(Autor? Ne znam.)