63.  BAJKA

 

        Bio je rat, rikali su topovi, siktali su požari, divljale su vojske, a nije se znalo zašto. U bijegu i metežu, jedan je čovjek izgubio put i zabasao preko granice u susjedno carstvo; neprimjećen od graničara, bježao je sve dalje od rike i tutnja, kud su ga krilate noge nosile. Jedino što je prepoznavao očima, bijahu stabla, polja, bilje, potoci, brežuljci, oblaci – sve isto kao i kod nesretne kuće.

        Onda se na nekomu pristranku nađe opkoljen vojnicima toga carstva. Imali su izgled, koji nije bio za gledanje; stoga je plinuo u očima. Jedino im je predvodnik zadržao jasne, nesumnjive crte ljudskoga lica. Tamne, stroge. Jahao je bijelca.

        “Odakle si”? pitao je bjegunca na nepoznatu jeziku, ali je bjegunac razumio pitanje.

“Odanle”, lanu, i pokaza rukom iza sebe. I doda unezvjeren: “Tamo je rat”.

        Svezaše mu ruke za leđa, posjedoše ga na konja, i krenuše put prijestolnoga grada.

        “Vodimo ga caru”, začuo je njihove misli. “Neka Njemu objasni tko je i odakle je, i što traži kod nas”.

        Dugo su jahali – sedam dana i sedam noći. Sedmoga jutra bjegunac je osvanuo sijed, s licem punim bora. Dojahali su u podnožje brijega, na kojemu se dizao golem gizdav grad, s tornjevima u oblacima. Jutarnje sunce upiralo je u nj svim svojim zrakama. Kad su ujahali kroz velika vrata, oglasila se trublja, od koje su se koplja zanjihala. Uznik je ulicama i trgovima gledao lica i prilike, koje nije mogao zadržati okom, kao ni lica vojnika.

        Ni sam nije znao kako se pojavio pred vladarom. Vladar je imao stroge, tamne crte, sjedio je na prijestolju, a bijeli je konj stajao uza nj, skamenjen. Bjegunac je shvatio da su predvodnik graničara i car isto lice. 

        “Kakvo čudno carstvo”, mišljaše bjegunac.

        Vladar ga pogleda i nasmiješi se.

        “Nije čudno, samo nije obično”, odgovori mu na misao.

        Bjegunac se strese od straha.

        “Moram paziti što mislim”, povika na sebe u sebi. “Ovaj sve čuje. Ovdje se misli čuju”. 

        “Ne viči tako, plašiš moje maćuhice”, uleti mu u misao vladar. “Pogledaj, misli ne samo da se čuju, misli i čine svoje”!

        I pokaže mu klonule redove maćuhica. Bjegunac se ispriča, ovaj puta glasnom riječju:

        “Oprostite, bio sam zbunjen. Nisam još naviknuo na vaše običaje...”

        “Naviknut ćeš. Mi smo strpljivi i uviđavni. Ne boj se, raspoloži se, odveži se od briga i uspomena. Ovdje si siguran”.

        Od te se careve misli konopci na rukama uznika sami razvezaše.

        “Gdje se zapravo nalazim”? promuca mišlju bjegunac. “Nikada nisam čuo za ovo carstvo. Ni za ovakve maćuhice. Ni kako je sve to daleko od mojega kraja”?

        “Daleko je jedan ljudski krik”, ljubazno će car. “Samo toliko. Hajde, okani se mozganja. Ti si moj gost, i volio bih te večeras vidjeti za svojim stolom. Iako sve znam, rado bih te slušao dok pričaš o sebi”.

        čovjek se pokloni i nekud nezadržljivo nestane po uzoru dima. Maćuhice podigoše glave i namignuše vladaru, nasmijaše se punim ustima.

        Uvečer, eto čovjeka, nađe se u stolici prekrasno izrezbarenoj, vladaru ob desnu postavljenoj; no čudno, bio je u ženskomu tijelu.

        “Nešto ne valja”? pitao je car natačući  pjenušavo piće. Stol je posrtao pod obiljem poizbor jela. Porculan, zlato, i srebro, izmjenjivali su sjajeve.

“Oh, sve je kako treba”, reče čovjek-u-ženi, kucajući se s carem.

Dok je ispijao pjenušac, pogled mu je bježao za čudestvima carskoga stola, a onda se vraćao na svilu i baršun raskošne ženske haljine, na nakit i dragulje, koji su ju neobuzdano resili.

        “Sad mi reci tko si i odakle dolaziš“?  reče car glasom ni- unutarnjim-ni-vanjskim.

        Čovjek-žena opet pogleda niza se, pokuša se sjetiti rata i požara, i svojega bijega, pa mu se učini da to nisu njegove uspomene. Mučio se da bi sebe u njima pronašao. Mučio se sa svojim imenom – da bi sebe po njemu prozvao. Dugo se i nijemo mučio. Car je čekao, čelo mu se boralo, oči tamnile. Kameni je bijelac zastrugao kopitom.

        “Mislim da sam oduvijek bila tu”, progovori napokon glasom lire. “I da sam te uvijek samo voljela. I da je to jedini posao, koji sam ikada znala raditi”.

        Car se nasmija i podiže čašu nazdravnicu.

        “Umiješ lijepo reći, ljepojko. Umiješ se sjetiti. Umiješ zaboraviti. Dođi noćas u moju ložnicu. Htio bih te upoznati s tvojom majkom”.

 

        Te noći, u carevoj ložnici, caričino mjesto u postelji čekalo je prazno. A onda se ispuni njom.

        “Je li to carica”? prošapta ona.

        “Jest”, odgovori joj šaptom ona.

        To jest, On.

 

 

        TKO TO RAZUMIJE, CAR JE.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)