Taj se čovjek u smeđim cipelama i starinskom kaputu doimao nekako odsutno. Stajao je ispred semafora na križanju i promatrao kako se pali čas crveno, čas zeleno svjetlo. I baš tu, na tom opasnom dijelu ulice zaustavio je hod i predao se bezvoljnosti koja ga je već danima mučila. A onda se odjednom trgnuo. Pozornost mu je privukla žena na drugoj strani ulice, zaogrnuta vunenom maramom koja joj je lijepo pristajala uz suknju sive boje. Kosa je bila počešljana u frizuru sredovječne žene, a lice je bilo izbrazdano dubokim borama. Starca je to zbunilo. Je li ona njegova vršnjakinja, ili su to tragovi teškog života? Zagledao se u njene oči. Odavale su živost, otvorenu radost, vedro su promatrale sve te prolaznike koji su užurbano prelazili cestu kada se upalilo zeleno svjetlo. Starac je odlučio pričekati da žena koja je zaokupila njegovu pažnju prijeđe na njegovu stranu ulice. Osjetio je nelagodu. Što da učini kada mu se ona približi? Kako da skrene pozornost na sebe? Žena mu prilazi, a on odjednom ispusti rukavicu praveći se da mu je slučajno ispala iz ruke. Žena se sagnula. Podigla je rukavicu, pogledala starca. Osmjehnula se i nastavila svojim putem. Bio je zaprepašten. Zar mu neće vratiti njegovu rukavicu? Odjednom korakne dugim korakom u smjeru u kojem se zaputila nepoznata žena. Kroz glavu mu prođe misao - ako ništa ne učini, gubi mogućnost uspostave kontakta sa ženom i ostaje bez rukavice. A to ne želi. Pa rukavicu je bacio upravo iz razloga što je želio razgovor, poznanstvo, prisutnost ljudske osobe, a izabrao je dječački način, neprimjeren njegovim godinama. Iznenadio se kada je čuo svoj glas:

• Gospođo, molim, vratite mi moju rukavicu.

Žena je stala, nasmiješila se i rekla kako je sigurna da mu rukavica nije slučajno ispala iz ruke, već ju je on namjerno ispustio. Prišla mu je bliže, primila za ruku, zagledala se u njegove oči i rekla da takav način udvaranja već dugo nije doživjela. I baš joj se dopalo kako je na trenutak bila u centru nečije pažnje. Starca je šokirala njena neposrednost i otvorenost. Upravo bi mu društvo takve osobe godilo. Ali kako da popravi dojam o sebi koji je ova nepoznata žena mogla o njemu steći? Odluči priznati istinu. Rekao je da je već duže vrijeme sam i da ga samoća beskrajno iscrpljuje te je, ugledavši nju, odlučio poigrati se na mladenački način. Znao je da je to riskantno, ali je zadovoljan, jer evo, oni razgovaraju. A on je upravo to i želio. Iznenadio se kako je malo trebalo da iz stanja bezvoljnosti  prijeđe u stanje ushićenja. S pokrićem ili bez njega, to sada više nije ni važno. Važno je dati si priliku i postići svrhu. Pribrao se, a ruka se sama pružila prema ženi koja je stajala ispred njega, činilo mu se vrlo graciozno, dostojanstveno.

• Ja sam Franjo, izgovorio je sada već sigurnim glasom.
• Ja sam Lucija, može i Luca, Lučija - ljubazno se predstavila žena, a zatim se našalila:
• Zavodite li vi uvijek na semaforu, ili ste danas slučajno izveli prvi pokus?

Franjo se posramio kao kakav dječarac i priznao da je to prvi puta učinio, ali je često o tome razmišljao. Sada se i njoj dopala njegova iskrenost. Zagledala se u njegovo lice, usta su se rastvorila u blagi osmijeh i tako su se gledali par sekundi, a onda je Franjo predložio da sjednu na klupu koja je bila u blizini i da malo popričaju. Lucija nije prihvatila od prve, jer je bilo prohladno, a i nije baš vrijeme za sjedenje na uličnoj klupi. No, ipak je pristala i sjela.

Polako je dan odmicao, upalile se i ulične svjetiljke i stvorile romantičan ugođaj, a Franjo i Lucija još su sjedili na klupi, crvenih promrzlih nosova i nekom čudnom unutrašnjom toplinom koja ih je sve više obuzimala. Razgovarali su kao da se poznaju sto godina. Osjećaj zadovoljstva ispunio ih je do te mjere da je Franjo morao priznati na glas da je zadovoljan što su zapodjenuli razgovor.

• Kako je lijepo razumjeti drugu osobu i željeti joj se povjeriti kao pravom prijatelju. Drago mi je što ni vi ne živite u prošlosti i što su vam oči tako širom otvorene, što život primate kao dar. Vaša su djeca sigurno sretna što vas imaju takvu, dragocjenu. Pa naravno, u našoj životnoj dobi moramo znati gdje nam je mjesto. U godinama smo kada je bolje da dajemo, nego zahtijevamo i trujemo one koji su u punoj snazi i još mnogo toga moraju ostvariti. U svemu je potrebno imati mjeru, jer život je okrenut prema naprijed, mi ga nemamo pravo zaustavljati zato što nam nestaje snaga. Umjesto svojim uspjesima, kojih više skoro i nema, možemo se veseliti uspjesima naših bližih. I žalostiti se s njima. Nije njihova tuga manje vrijedna od naše. Kroz život mnogo toga i izgubimo. Ali i izgubljeno valja uključiti u cjelinu da bi bila potpuna. Naše je vrijeme kritično. I u smislu opasnosti, ali i mogućnosti. Pa mi nosimo u sebi još toliko potencijala. Ne želim izgubiti dar koji mi je Bog namijenio. Tegobe dolaze same od sebe i njih ne želim njegovati, niti im pridavati veliki značaj. Taman posla da mi zasjene sve ono što još mogu i hoću ostvariti. Pa ja još imam svoje snove. Kakvi jesu da jesu, moji su. Strast za životom nema veze s godinama. Moji vidici dopiru mnogo dalje nego što bi vi to, draga gospođo, mogli zamisliti.

Lucija je pozorno slušala, ni jednom ga nije prekinula. Time je željela dokazati kako je i ona u sladu sa sobom i svojim mirom te nema potrebu s njime se nadmudrivati. Samo se pitala uz kakve je to ljude Franjo živio, čime se bavio da u njemu nema gorčine, nema zlobe, niti prigovora. Tijekom cijelog razgovora on nije izgovorio ništa ružno, ništa dvosmisleno. Sve jezgrovito, mirno. Iako je njihov razgovor tekao o općenitim temama, Luciju je počela zaokupljati znatiželja. S kime Franjo živi, koga ima? Hoće li ga još koji put sresti?

Koliko je samo toga željela i ona ispričati, potvrditi da ga razumije i da je suglasna sa svime što je on govorio. A onda se u njoj pokrene onaj nemili crvić koji se u njenom djetinjstvu kroz odgoj usađivao u svjesnost djevojčica. Mora biti suzdržana i prepustiti Franji da on predloži ponovni susret. Nastala je stanka. Oboje su se u istom trenu podigli sa klupe i ponovo su stajali oči u oči. Šutke. Franjo je iznenada primio Luciju za ruku i rekao:

• Drago mi je što sam bacio rukavicu. Proveli smo jedno lijepo predvečerje i želim to ponoviti. Još toliko toga možemo međusobno podijeliti kao pravi prijatelji. Jeste li primijetili da nam čak ni hladnoća nije zasmetala?

Lucija je prihvatila prijedlog, ni ne sluteći da će se u tim staračkim godinama vezati uz čovjeka kojeg je slučajno upoznala i s kojim će prijateljevati još puno godina. Svaki je susret nova prilika, a na nama je da ju ostvarimo, jer samoća može biti teška i razorna, a možemo joj se suprotstaviti i pobijedi je.

Ankica Bistrović