ARTIČOKA I BIZAMSKI ŠTAKOR
Na obali jezera rasla je ljepolika biljka artičoka. Mahala je zelenim listovima put sunca, ponosita na sebe, i zadovoljna sa svijetom. Dolje, u jezeru, živio je bizamski štakor gusta i sjajna krzna. Lučio je snažan zadah mošusa, a svoje je skrovište sagradio u mulju.
Svake bi večeri štakor izlazio na obalu da malo provršlja okolišem. Iz njega bi tada hlapio oblak neugodna mirisa, što od krzna, što od mulja. Jedne je takve večeri stigao do artičoke, i zastao da malo pročavrlja.
"Oj, hoj, prijateljice", rekao je. "Izgledaš mi kao da si na ponos sebi i svijetu. Od kojega si roda i plemena"?
"Ja sam artičoka", odgovori mu biljka. "Pripadam porodici slavnih i poštovanih. Osim toga, porodica mi je brojna, rastemo na svim stranama. A tko si ti"?
"Ja sam bizamski štakor. I moja je porodica brojna - brojnija, rekao bih, od tvoje. Živim u vodi i nisam zakovan za jedno mjesto po cio dan, već se krećem i šećem".
Odbrusi mu artičoka:
"Ako ja po cio dan stojim na jednomu mjestu, to barem znači da ne plivam po ustajaloj i smrdljivoj vodi, i da ne gradim svoj stan u mulju".
"Ljubomorna si i zavidiš mi na mojemu krasnom krznu", naceri se štakor. "Počuj - stanovao ja u mulju ili ne stanovao, moj je kaput uvijek čist. A ti si dopola ukopana u zemlju, pa kad te ljudi iskopaju, pola tebe ostaje prljavo".
"A taj tvoj krasni kaput zaudara po mošusu", rugala se artičoka.
"Ne zaudara, nego miriše"! ljutnu se štakor. "Poznato je da ljudi o meni imaju dobro mišljenje. Love me zbog krzna i zbog tetiva u mojemu repu; a lijepe mlade djevojke zagrizaju svojim prebijelim zubima u moj rep, i suču odatle konac".
"To nije ništa"! razjarila se artičoka. "Jer evo što meni rade stasiti mladi ratnici, okićeni perjem i svakojakim drugim ukrasima: oni me u prolazu iščupaju svojim vitkim rukama, pa me pojedu, a da se uopće ne potrude oprati me od zemlje"!
(Basna indijanskoga plemena Sioux, prevela V. K.)
Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena