Ljubavi moja...

 Rastrgaj crnu placentu

 moga postojanja,

 i pronađi me

 vlažnu od plodne vode

 stvorenu

 vlastitim suzama...

Zagrli me, kada krikom

u tvojim rukama

udahnem

život, i  usnama tvojim mekim

oživi dušu moju...

Zarobi moje tuge,urezane

u tkivo moga srca,

i vrati me,

u jedino naše postojanje

koje se iza nas

smiješilo nekom drugom

i rugalo se

našim željama

 neostvarenim,neodsanjanim...

Mi nikad nećemo prestati, i nikad

naša ljubav neće biti rastopljena

ognjem tuđe želje,

da nas bezdan bez kraja

proguta tamom svojom...

Odvedi me,

u zemlju purpura, u naš vječni

zavičaj nezaboravljenog beskraja..

gdje ćemo samo mi postojati,

vječni ljubavnici svemira, spojeni

u nezamislivoj ekstazi

koja ne prestaje...

Nikad više

nećemo biti dvoje...

Zaboravit ćemo miris kišnoga

jutra,

i sivog bijesa u zjenama

onih koji nas ne žele

voljeti...

Budi nježnost,

i uroni me

besmrtnost zlatne duše tvoje...

A ONDA...

možemo i ne postojati...

Ionako je sve oko nas san...