Moji lagani koraci,zaustavljaju se , pred obzorom sunca na zalazu, u strnjikama pobranog suncokreta, čije suhe glavice, tu i tamo još ponegdje izviruju iz sutona..

Paučina maslačkovih sjemenki, otežala od večernje rose, sve miriši na zimu, a jesen još nije ni stigla pokucati na prozor mojih zjenica..

Smijem li se još jednom vratiti na obalu sna, u neke tople ljetne noći, gdje sam uranjao sa tobom, ostavljajući te rastopljenu, pretvorenu u tirkiz i pjenu, dok bih se vraćao na pijesak, i pisao bezimeno tvoje ime?

Kosa ti bijaše od pjene, tijelo od soli, oči od mora plavlje..Moja lady, gledao sam te, zapanjen, opijen mirisom narančinog cvijeta i mirte u zraku..

Ja bijah tako smrtan, tako  prokleto smrtan, da se ne usudih prići tvojoj besmrtnosti..

A ti mi priđe, i reče: " Dođi...ja sam i smrtna i besmrtna.. Zagrli me.. Čim nas modrina zarobi, vidjet ćeš, koliko istine ima u tome što ti govorim.."

Ja još uvijek oklijevah..

Ne.. ne može ona biti smrtna, ona nije od čovjeka rođena, ona je...čista duša, bezgranično lijepa u svojoj postojanosti..

"Dođi..ponovo mi je rekla.."-bojiš li se izgubiti sebe, ako se zaljubiš u mene?"

"Da..."-priznao sam"-ako izgubim sebe, izgubit ću i sjećanje na tvoj lik, tvoju sliku.."

"Ne, moja slika je samo tvoja boja i kist kojom si me oslikao, voljeni moj..kada uronimo u akvamarin moga srca, sve će nestati, ali će nešto i ostati.."

"Što mi može biti važnije od tvoga lika, moja lady?"-upitah

"Dođi, zagrli me, pa ćeš znati"-reče mi..

I priđoh joj...

Krenusmo zagrljeni u tamne modre dubine, nošeni valovima oivičenih čipkom nježnom, kao i njena kosa..

Kako smo sve više uranjali, tako mi se ona topila u rukama..

Nisam ni stigao kriknuti, a već sam osjetio da i ja nestajem..

I tada..

Kada sam i ja bio rastočen u tom oceanu, vidio sam mirijade duša, kako nas u isto vrijeme grle i ljube..

Svako zrnce soli bilo je jedna duša, koja je shvatila da smrtnost ne postoji..

Koliko duša, koliko ljubavi odjednom u meni..

Nisam znao više gdje sam ja, gdje je moja lady aquamarine, znao sam samo da me ona grli kroz sve te duše odjednom, a ja joj uzvraćam ljubav ljubeći je kroz njih..

Nije nam bilo povratka..

Pa i kako bi?

Zanos vječnosti bio je jači od svega..

........................................................................

Suhe glavice, nekad sunčanih cvjetova, slušale su moju priču o ljetu, i  mojoj lady aquamarine.. Kako sam dospio u ova polja suha, iz one beskrajne modrine?

Vodila me želja, čista želja, da i ovim zamrlim cvjetovima pričam o ljepoti istinske ljubavi i besmrtnosti, koja ih čeka, kada tijela predaju zemlji, i budu uronili u beskraj zlatnog svjetla, kojem su se okretali cijeli svoj život...