-Ovo što vidiš i ono što nas dijeli ali i sjedinjuje je Duša svijeta – Anima mundi - , to je ono u što trenutačno želiš biti uronjen. To je ono što ti nedostaje, to je ono gdje ćeš crpsti svoju inspiraciju i zato slobodno uđi u nju, stopi se s njom.

-Misliš da sad siđem ovim kamenim stepenicam i zaplivam...ili možda zaronim...ili...

-Hm, sad vidim da si dovukao sa sobom i svoje tijelo, svuci se tu na kamenim stepenicama jer ono što će uroniti u ovaj tekući fluid neće biti ni tvoje tijelo ni sjenka već čista duša a ....duši ne trebaju noge da bi mogla hodati svijetom....ne trebaju joj ruke da bi ga mogla grliti i u njemu plivati....niti oči da bi vidjela i znala ...a ni uši da bi čula....jer duša jednostavno sve ovo...zna i osjeća....Čim učiniš što sam ti rekao, između nas nestat će obala i granica koje bi nas dijelile, naše obale moja i tvoja, spojit će se....sretno na povratku kući.

Tako je Boris odložio svoje čovječje odijelo na kamenim stepenicama jer njemu nije bilo mjesto u rijeci zvanoj Anima Mundi i prije nego li je zaronio samo se na tren osvrnuo, ne sa žaljenjem i ne sa čežnjom možda tek da bi zapamtio taj trenutak odvajanja u svojoj svijesti za neku buduću viziju svojih slikarskih inspiracija....i skoči u zlatni fludi izgubivši pojam o sebi samome ali spoznavši sve ono što je u tom trenutku bilo važno za njega, nestade obala koja dijele svjetove, i na jednom mjestu ugleda prošlost, sadašnjost i budućnost svega zapisanog u Unverzumu svjeta, prepozna dušu starog čarobnjaka kako mu se približava i stapa se s njim, a onda.... počeo se kretati velikom brzinom, gotovo nemogućom i nezamislivom, samo kretanje kroz taj zlatni fludi opirao se svim poznatim zakonima fizike, gotovo da se kretao bez vlastitog znanja i htijenja ...i opet jedna velika vrtoglavica i Boris se opet našao u vlastitoj kući....dnevni boravak, na tv-u ničega, vatra odavno ugašena, u krilu napola pojedeni keksi.

Probudio se tako naglo i silovito da je odskočio sa svoga mjesta u kauču i sve ga je u tijelu zaboljelo.

Neko vrijeme stajao je zakočen i u nevjerici da li je ono što je doživio bio san ili stvarnost kad li shvati da je ulovio inspiraciju za svoju sliku.

Odjurio je u svoj slikarski atelier, uzeo bijeli arak papira i počeo pripremati boje. Počeo je sa zlatnom.

Do jutra mahnito je i u transu radio na njoj a kad je bio gotov znao je da mu još nešto izmiče. Na trenutak, zatvorio je oči ne bi li vratio sinoćnju avanturu vlastite duše, i tada je ugleda.

Na kamenim stepenica, zgužvana i pomalo neugledna, stajala je mala hrpica, njegovog odbačenog tijela... i nanese malo smeđe boje na kamenim stepenicama a zatim i u tu malu smeđu hrpicu, negdje po sredini, utisne gotovo nevidljivu, sićušnu točkicu zlatnog fluida…

Bila je baš poput odbačene maske kad se spusti zastor na kazališnim daskama ali koja svejedno čeka da se zastor kad tad opet podigne i da ona sićušna točkica zlatnog fluida opet stvori vatromet života.

Kad je zadnja kaplja boje bila osušena, znao je da ima sliku, i da je to, to. Onaj nepogrešiv osjećaj žmaraca koji vam se penju uz kičmu jer ste se u tom trenutku uspijeli stopiti sa Dušom svijeta, nije mu mogao promaknut, a nije mogao ni ne vidjeti sličnost sa zadanom slikom i vodom koja se polako penje i preplavljuje kamene stepenice.

Sav se naježio.

Otvorio je svoju slikarsku mapu rasparao staru sliku i u nju položio nježno, najnježnije kao da malo dijete stavlja u kolijevku, taj skriveni dio sebe koji pripada njemu ali i čitavom svijetu zvanom – Anima Mundi.