Varaždin je grad pun podzemnih voda. To se ustanovilo još ranih sedamdesetih, prilikom gradnje nekih većih stambenih objekata. Samo par koraka od samog centra, gradsko poglavarstvo odlučilo je izgraditi veliki kupovni centar VAMA, dobro poznati među starijim generacijama.

Još sam bila dijete osnovne škole, razigrana, bezbrižna..... Vrijeme za igru provodila bih po svim kvartovima u potrazi za uzbuđenjima. Moje društvo bilo je uglavnom istih godina, uvijek spremno za neku akciju.

Pamtim ono vrijeme kad smo dane i mjesece provodili kod zgrade Elektre, gdje su bili smješteni ogromni kolutovi za strujne kablove. Skakali bismo po njima, sakrivali se u njih.....Jednoga dana, oni su naprosto nestali, a sa njime i naš izvor zabave.

U potrazi za nečim uzbudljivim, put nas je jednog ljeta doveo i do napuštenog objekta VAME, kompletno izgrađenog i fazi čekanja. Prilikom postavljanja temelja, naišlo se na veliki izvor vode, koja je otežala gradnju. Velika novčana sredstva bila su uložena u saniranje vode koja su ponestala pri završetku radova.

Sivi zidovi zgrade za vrijeme tmurnog vremena i kiše, nama djeci činila su zlokobnim, zastrašujućima. No naša radoznalost tjerala nas da istražujemo . Lutali bi po mraku, sablaznom tišinom okruženi, dok bi naši glasovi odjekivali velikim prostorom.....Ne tako često netko bi se izgubio zaglavljen među komadima drveta, željeznih šipki.....čavala....

Podrum zgrade bio je pun vode, što kišnice , što one iz podzemlja što je uvijek pronalazila put ka površini kroz pukotine betona....

Za vrijeme ljetnog ferija, sa prizemlja bi sputili jednu dasku u duboki podrum ,koja nam je služila kao tobogan i pljus u vodu. Naši roditelji, naravno, o tome nisu imali pojma jer neizbježno bi nas čekala dobra porcija batina i zabrana izlasaka ..... 

S vremenom dobro smo upoznali teren , naše mjesto za igru i sakrivanje, pa bismo trčali naganjajući jedan drugoga.

Bila sam obučena u debeo kaput, čižme i sva ona tehnička pomagala za zimu ...Snijeg je gusto padao, a nama je već bilo dosta sanjkanja i grudanja.....Zato se svi jednoglasno složismo da bismo mogli ponovo posjetiti naše staro mjesto za igru.

Provukli smo se  tiho kroz žicu, čekajući da čuvar skrene za neki ugao i bris u zgradu....Igranje skrivača bila je naša omiljena igra, pogodna u tom mraku i svi smo se razbježali u želji za  njenim najtamnijim dijelom.

Iako sam svaki pedalj tog prostora dobro poznavala, potpuno sam zaboravila na onaj dio kod lifta, koji nije imao dna i hop....slobodan pad...i pljus u vodu.....

Oko mene mrak....čujem samo glasove mojih prijatelja koji su me dozivali.....

Voda je bila duboka, a moj kaput težak...jedva sam se održavala na površini.....Kroz glavu su  mi proletjele slike spašavanja...i naravno ...batine mojih roditelja.

U paničnom strahu , tražila sam prvi oslonac...čim prije na površinu.....Prstima sam dotakla neku metalnu konstrukciju u mraku, koja je virila iz betona i zadnjim snagama se primila za nju. Slijedilo je naporno uspinjanje .

 Izašla sam kroz otvor na vrhu,  gdje me već čekala uplašena ekipa prijatelja, mokra....a vani je padao krupni snijeg.....

Put do kuće nikada neću zaboraviti....dug i vječan u toj hladnoći....kao ni zabezeknute poglede prolaznika.....

Nisam se usudila otići kući pa sam skrenula kod roditelja moje prijateljice , kod kojih sam ionako bila uvijek, kuhana i pečena.

Trebala se izmisliti neka laž, a ja zato nisam bila sposobna...zato sam samo šutjela.....Teta Marija ništa nije pitala. Uzela je šutke moju mokru odjeću, stavila u mašinu, na centrifugu, pa onda na exspress sušenje. Radili su fenovi, pegla, radijatori. U jednom od džepova hlača pronađem mali medaljon Majke Božje...

Je li me to njezin anđeo čuvar spasio od mraka,  utapljanja, batina?