59. ANĐELOV ANĐEO, LISTIĆEV LIST

 

        U prašumama Amazonije, anđeo zadužen za lišće, izbrojio je  dvanaest septilijuna i jedan list, a onda je legao na vršak najvišega stabla da se odmori. U toj sekundi odmora račun je već izgubio točnost: izraslo je još dva milijuna sedamsto četrdeset i pet novih listova, a dva milijuna i jedan su otpali.

        Uvijek taj jedan!

        On naprosto mora biti tu. S njim započinje i završava borba sklada s neskladom, pitanja s odgovorom. Taj jedan je bogomdani intrigant, i neizbježiv je kao usud; i uvijek će imati dovoljno mašte da izmisli nešto nepredviđeno.

        Dvanaest septilijuna nije znalo, niti je marilo znati ima li među njima dva posve jednaka. To je pitanje, međutim, zanimalo onoga jednog.  

        “Anđele”, povika on, “postoji li u cijeloj ovoj prašumi list posve isti kao ja”?

        Anđelu se, eto, nije dopustilo nimalo odmora. On siđe s vrha najvišega stabla, umah se stvori kraj radoznaloga listića, i reče, trljajući sjajne oči:

        “Po pravilu, ne bi ga smjelo biti”.

        “Ah, mani se pravila! Pitam, postoji li”?

        “Ne znam”, reče anđeo, trudeći se da mu to pitanje ostane nezanimljivim.

        “Anđele, brate”, nastavi list, “ti ne bi smio ne znati tako važnu stvar. Ja ne pitam jesam li neponovljiv, jer takvo se pitanje ne postavlja tebi, već Tvorcu. Ja pitam jesam li možda zabunom ponovljen. A to bi moglo biti i tvoje pitanje, ako se ne varam”.

        Anđeo je šutio, nesiguran kuda i kako s ovim poremećajem u obliku jednoga jedinog lista.

        “Jer ako sam unutar ovih dvanaest septilijuna ponovljen, makar samo ja, i samo jednom, onda bi bilo smisleno zaključiti da je veličanstveni svemir postojanja sustao baš na mojemu primjeru. Da mu je ponestalo sape, pa je, dok se odmarao kao i ti maločas, dopustio pretisak nečega, što bi trebalo ostati neponovljivo”.

        Anđeo ga je gledao svojim sjajnim, djetinjim očima. Nije mu bila bliska skolastika. Onda je poletio prašumom od lista do lista, tražeći dva posve, posve ista. Na kraju se razboljen vratio u svoje kolo na nebu, rekavši tek:

        “Braćo, nađite mi nekoga tko je isti kao ja”.

        Zaraženi tom zemaljskom mišlju, anđeli se razletješe na sve strane raja, da traže istoga sa sobom. Raj je bio daleko veći od zemaljskoga svijeta, pa je potraga trajala eonima. No na zemlji prođe tek dva, tri časka.

        Onda se pred listićem stvori anđeo sjajnih očiju.

        “Čekam”, reče listić. “Jesi li našao”?

        “Žao mi je, nisam. Ali u raju je nađen anđeo posve isti kao ja”.

        “Pobijedio sam”! povika listić. “Gdje je taj”?

        “To sam ja”.

        “Čekaj... A onaj drugi, to jest, prvi”?

        “To sam ja”.

        Listić poče naglo venuti, gotovo osvetoljubivo tanjiti svoj spoj s granom.

        “Nama je dugo trebalo da otkrijemo zakone raja, i zato ti hvala što si nas potaknuo na traganje za njima”, reče anđeo slatko, umilno. “Znaj, dakle, da svaki anđeo o svakomu drugom anđelu može reći: to sam ja”.

 

        U međuvremenu je od dvanaest septilijuna i jedan otpao baš taj jedan, koji se ponadao zabavi - pukotini u svemiru.  

 

 

        Skolastika je uvijek skolastika, čak i u amazonskoj prašumi.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)