tražio je, odustajao i ponovo tražio.... i onda, bez najave, bez predhodnog upozorenja, u njegov život, srce, dušu.... ušla je ona - bosonoga. Andis je već izgledao pomalo staro i lice mu je nerijetko bilo zamućeno tamnim sjenama boli, tuge i brige.... mogli su to vidjeti samo oni rijetki kojima je bilo dano da zavire u njegov zatvoreni svijet. pojavila se kada je bio već na samom pragu odustajanja i od samoga sebe i od nade da će je ikada sresti.....

bosonoga nije tražila ništa, nije očekivala ništa, ali je imala sve što je čovjeka poput njega moglo učiniti potpunim i sretnim. i činilo je..... po prvi put u svom životu, Andis je počeo živjeti život u sebi.... Život. ono što je godinama i životima bilo sputavano životarenjem koje se nerijetko glasalo poput cijukanja ptičice u kavezu.... sa dva zdrava krila i očima koje su vidjele daleko i srcem koje je znalo kamo krenuti.... ipak, bio je nemoćan, prepušten potiskivanju, komandiranju, strahovima i obzirima, grčevitom držanju za ono što je i njega držalo....

svega se mogao odreći, svega, ali ne i svojih snova.... oni su navirali, bez imalo milosti prema svemu onome što je stvaralo praznine..... za njega, oni su bili ona druga stvarnost, ono nešto što postoji i traje paralelno sa svim onim od čega se u njih mogao skloniti.....

iz sna su krenule pjesme, iz pjesama put u njen zagrljaj, iz zagrljaja Jedno Nešto koje su, kako Andis, tako i bosonoga mogli opisati kao ljubav.... beskrajan osjećaj posvećenosti i predanosti, koji obuhvaća svaku stanicu, svaki djelić postojanja i ispunjava neopisivom snagom..... i hrabrošću za sve.

Andis se pitao, kako, kako mu je do tada i tako razočaravajuće dugo, pored svih čudesa koja je vidio, upravo to čudo moglo biti sakriveno..... ali sada, kad već se našao okupan u toj milosti, ni trenutka nije požalio za proteklim i propuštenim.... u svakoj sekundi, udisao je ljepotu koja mu se svakim danom sve više i više otkrivala i blistala.... tako je i on zablistao s njom....

uz bosonogu on uči o novim mirisima i okusima, o tišini koja govori i golotinji bez srama, o slobodi u čistoći duše, tijela i uma..... i ljubila ga je..... prva žena koja ga je ljubila cijelim svojim bićem.... usnama mu je darivala svoju dušu, dodirima ruku otvarala mu je svoje srce..... nešto veličanstvenije nije mogao ni zamisliti, a kada su bili tjelesno odvojeni, i tada je osjećao njenu prisutnost na sebi, u sebi.... i ona u njemu.....

i ni jedna misao o životu više nije bila teška..... bez obzira na nestvarnost onoga što je bilo stvarnost.... ponekad čovjeku nije lako ni povjerovati da mu se događa ljepota koja mu se događa..... i da doista postoji netko tko ga voli kao vječnost, a ne kao neku prolaznu stvar ili objekt koji služi svojoj svrsi, vojnika u službi održanja institucije..... netko tko u ljubavi ostaje postojan usprkos svim olujama..... netko tko zna početak, trajanje i završetak svih ovozemaljskih priča..... i prozire sve ljudske pokušaje da prikažu ono što nije, kao da je.....

bilo kako bilo, sada bi priča mogla završiti kao bajka..... i živjeli su sretno do kraja života.
no, prije toga..... u neku ruku, ova priča završava olujom....

nebo je postalo tamno, gotovo crno, iako je bio dan.... munje su divljale na horizontu i prve teške kapi su dotaknule zemlju.... usprkos nevremenu, Andis i bosonoga su držeći se za ruke krenuli u središte oluje..... kiša je postala sve žešća, a razmaci između munja i grmljavine sve kraći....
gledali su se i pogledali su zajedno ka nebu i opet su se gledali i smješkali se.... i istovremeno jednom slegnuli ramenima..... prije njihova posljednjeg zagrljaja u fizičkom tijelu i vrućeg udara groma koji ih je skamenuo u Jedno..... u vječni poljubac dvoje od jedne duše.

i time priča ipak završava kao bajka.... jer poslije ovoga života, nikad više života poput ovog..... ali u svakom srcu barem jedno svjetlo koje..... sja.... u vječnosti