1. AMRITA

 

        Bio jednom jedan jedini miris, koji nije imao ni roditelja, ni kolijevke.

        Nijedna princeza nije prolila kap bočice s takvim mirisom, nijedan cvijet nije izdahnuo u zrak takav dah, da bi miris mogao reći: gle, odatle sam ja.

        Lutao je livadom, perivojem, vrtovima, ulicama, dvorištima, u potrazi za svojim podrijetlom.

        “Svatko ima majku, imam je i ja,” govorio je sebi. “Jednoga ću je dana naći. Zacijelo i ona mene traži.”

        Neke su se čaške nudile za privremenu uporabu. Ali jedini miris otklanjao je njihove ponude. Čeznuo je za nečim, što neće moći odbiti. Čeznuo je za nečim, što neće moći izabrati - a što će njega izabrati bez kolebanja i mogućnosti preinake.

        “Dok ne nađem majku, dok ne otkrijem tko sam i odakle sam... dotle se neću miješati s drugima,” govorio je.

        A bio je, vele, najslađi miris, i tko ga ne bi poželio udomiti?

 

        Obišao je svijet dva, tri puta, ne zastajući, ne odmarajući se, ne rijedeći se, ne gubeći se. Vjetar mu nije ništa mogao. Ni kiša. Jednoga je dana stigao pred neku pećinu. Pred ulazom, na suncu, drijemao je starac. Kapci su mu pokrivali obraze.

        “Tebe sam čekao,” čulo se. Starac se u snu nasmiješio, i ispružio dlan s medaljonom. U medaljonu se nazirala slika budnoga, vječno mladoga starca. Bila je živa. Govorila je i govorila. Govorila je mladenačkim glasom o tomu kako čezne za tim da ju netko čuje. Miris je znao da od toga govora živi zemlja, iako je gluha. Znao je da od toga govora živi sav život - iako ne zna da od toga živi.

        “Tebe sam čekao. Ti me čuješ,” čulo se s dlana.

        “Čujem te,” dahnuo je miris.

        Nalazio se pred nečim, čemu se nije mogao ni želio oprijeti. Čemu se nije mogao ni želio ne dati. Što ga je izabralo bez mogućnosti preinake.

        Sletio je na dlan, na medaljon, u usta, u riječ.

        Konačno je našao svoju kolijevku, čašku, majku: riječ.

        Ona ga je udahnula bez ostatka.

        I počela teći, teći, teći, tamna i svijetla kao med.

        I nitko nije umio objasniti odakle riječi takav miris, odakle mirisu takva riječ...

 

 

       Amrita, okus besmrtnosti... ne može se opisati. Može se postati.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.