Ljubav,
istinska, čudesna, vjerna, zamišljena
ispod baldahina neba, ta beskrajna iskra ognja neugasivoga, još uvijek
pobjeđuje sve...
Stavljaju joj okvire, lance, pokušavaju je diferencirati, secirati,razdvajaju je na tisuću dijelova, daju joj oblike, moraliziraju o njoj,
teoretiziraju...Dijele je na moguću i nemoguću,
ostvarivu i neostvarivu...Zamišljaju kako bi je trebali voditi ili ne voditi, za uzicu, ili bez uzice,
neki se ponose što je tako pravilno iznose,
neki se sakrivaju kad treba u ime baš te ljubavi istupiti, strahovima okružuju svoju nesigurnost
i gledaju lica drugih, kada se ta ljubav čini drugačija
nego što je stvorena ljudskim umom
a ne srcem...
A prava ljubav JEST drugačija...
Kada je u nama, ništa i nitko nam ne može nametnuti svoju sliku i viziju te ljubavi..
U svakom trenutku,stat ćemo iza te ljubavi,bez imalo razmišljanja o drugima, bez imalo sumnje
da li je to Istinska ljubav ili nije..
Nećemo podleći onom što se govori, nego vjerno čuvati ono što u sebi otkrivamo kao najdragocjeniji biser...
Prava ljubav se ne hvali, i uvijek rađa najljepši izričaj...kroz stih, glazbu...umjetnost..
I nema granica...Ne postoji oblik, tijelo, ograničenost, koja će ljubav između dvoje istinskih zaljubljenika zaustaviti...
Da li postoji? Ili je zarobljena u krletku iluzije?
Duboko vjerujem da postoji...Iluzija je ne vjerovati u tu postojanost...