Što li se događa u Aninom mozgu kada njeno središte za njuh osjeti Rudloffjev miris? Iz tog malog najstarijeg djelića mozga izviru emocionalni poticaji koje mi onda razumskim dijelom mozga pretvaramo u ugodne ili neugodne osjećaje. Mirisi bude u nama sjećanja jer u blizini bademove jezgre, tog minijaturnog mjesta u našem mozgu koji producira naš osjećaj straha i opreznosti, se nalaze naše unutarnje oči. Njima vidimo slike koje smo pamtili nosom.

Kakve li se slike se javljaju u Aninoj glavi kada osjeti blizinu svoga muža?
Iz misli me trgnulo zvono na vratima. Pogledala sam na sat. Bilo je još prerano za pacijente. Blijeđa od aveti predamnom je stajala Ana. Velike sunčane naočale su skrivale tugu u njenim očima. Vani je kišilo i njena kosa je bila mokra i sljepljena uz upale obraze. Usnice su bile modre od hladnoće. Tako promrzla je više sličila prestrašenom djetetu, nego zreloj tužnoj ženi. Ušla je u ordinaciju bez pozdrava. Nisam je mogla ništa upitati, nisam joj mogla ništa reči jer je šuteći skinula mokri kaput ispod kojega je bila samo isto tako mokra spavaćica. Bez riječi sam je odvela u stan i poslala u kupaonicu.

Skuhala sam kavu čekajući da izađe. Bile smo odprilike isto građene pa sam joj u kupaoni ostavila jednu od mojih trenirki. Ana je u ovih par tjedana izgubila sigurno deset kila. Sjela je na kauč i počela piti kavu još uvijek ne govoreći ništa. Tišina je bila ubitačna, ali ja sam ju morala, njoj za ljubav, podnijeti. Par trenutaka iza toga ona je zaspala. Pokrila sam je i otišla u ordinaciju. Ana je spavala cijelo jutro ne promjenivši položaj tijela. Kada sam za vrijeme podnevne pauze ušla u dnevnu sobu, probudila se.

"Oprosti, ali nisam znala kamo da odem. Lutala sam cijelu noć gradićem, skrivala se od utvara koje su me pratile i u zoru sam se našla pred tvojom kućom."
"Što se dogodilo?" konačno sam se usudila upitati.
"Sinoć sam čitala knjigu "Parfem". Željela sam više saznati o mirisima i njihovoj moći." zašutjela je
"Parfem, od Süskinda?"
"Odjednom je u sobu ušao glavni junak. Sjeo je pored mene i ja sam pobjegla."
"Ana to nije bio Grenoulle, to je bio Rudloff."
"Sada znam da je to bio Rudloff, ali sinoć sam u njemu vidjela ubicu. Bježala sam, a njegov miris me pratio do ulaznih vrata tvoga stana. Tek tu se izgubio, nadjačao ga je miris lavande koji se širi tvojom ordinacijom i miris Božića koji se još uvijek osjeća u tvom stanu."
"Nazvala sam tvog psihoterapeuta i on će uskoro doći." priznala sam joj svoju samovoljnu odluku.
"Ja trebam tebe, a ne njega. On će me pokušati vratiti u djetinjstvo iz kojeg cijeli život bježim. Od kuda znaš tko je moj psihoterapeut?"
"On je došao k meni kao pacijent. Imao je nesreću na skijanju." lagala sam razlog njegovog dolaska.
"Kako je saznao tvoju adresu?"
"Ti si mu pričala o tvom lječniku, otišao je k njemu na pregled, a on ga je poslao k meni."
"Željela sam da se vi nikada ne upoznate, da ne djelujete jedno na drugo. Željela sam odvojene terapije za moje podvojeno biće. Ti si odgovorna za moju glavobolju, a on za moje duševno stanje." u glasu joj se naslućivala oluja
"Zašto onda jutros nisi otišla k njemu? Nije te bolila glava i nisi bila u opasnosti od upadanja u Migrenino carstvo." pokušala sam se odrešito obraniti od njenih sumnji.
"Ti jedina znaš sve o meni. Tebi sam vjerovala i ti si me izdala." počela je plakati
"Nisam te izdala, ja te ne mogu osloboditi od mirisa koji te progoni. To jedino može pokušati, ako mu dozvoliš, kompetentan psihoterapeut."
Ana je tiho jecala. Njen napad bijesa je prešao u nesigurnost njenog postojanja. Zagrlila sam je i ona je plakala na mom ramenu.

"Psihoterapeut je prijatelj moga supruga, on radi protiv mene." jedva je izgovorila tu optužbu.
"On je samo njegov poznanik iz mladosti."
"Znači i o tome ste razgovarali."
"Da, on ti stvarno želi pomoći jer ni tada nije volio tvog supruga. Vjeruj mi Ana on je srcem i znanjem na tvojoj strani. Ti mu moraš pomoći da riješi zagonetku tog mirisa koji te progoni."
"Mene boli vrat i ramena, noževi se zabadaju u moj prsni koš pri svakom udisaju, a ti me šalješ psihoterapeutu." govorila je tiho i više za sebe.
"Ti si noćas promrzla. Normalno je da te sve boli, ali to nije moguće lječiti fizioterapijom. Donijet ću ti aspirin i skuhati čaj."

Zazvonilo je na vratima. Psihoanalitičar je stajao pred vratima sa buketom osušenih žutih ruža u rukama.
"Ruže su za Anu."reče mi dok sam ga uvodila u dnevnu sobu. Ana je sjedila na kauču i gledala preda se. Njena ramena su bila skupljena tako da joj se vrat uopće nije vidio. On joj je prišao, a ona nije podigla pogled.

"Ove ruže čekaju na Vas već tjednima. S njima sam želio početi ovogodišnju terapiju. Tada su mirisale na ljeto, a ovako osušene mirišu na parfem "Amor i psiha." kojim sam ih pošpricao." reče čovjek tajanstveno
Ana se digla i prihvatila ruže. Na njenom ukočenom mršavom licu se naslućivao osmjeh. Držala je cvijeće i udisala miris koji se počeo širiti cijelom sobom. To je bila simfonija za sva osjetila, simfonija koja je kroz nos direkno ulazila u mozak i stvarala slike o najljepšoj ljubavanoj bajci iz antičkih dana. A onda je prelazila u slike bajki o Snjeguljici, Pepeljuzi i Trnoružici. Stajala sam po strani i promatrala promjene na Aninom licu i tijelu. Opijena nepoznatim mirisom, izazvana imenom bajke ona je živjela u tim trenucima ljubav. Psihoanalitičar je šuteći stajao kraj prozora i gledao kako se kišne kapi kotrljaju staklom.
Ana je progovorila prva.
"Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje,
kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći."

Zašutjela je i mi smo šutjeli. Tišina je simfonijom mirisa još uvijek dodirivala naša osjetila. Zrak je bio pun nekog čudesnog sna, trenutak vječnosti i uživanja. Činilo mi se da su anđeli letjeli sobom, poželjeh da je moj suprug tu i da taj osjećaj pređe u poljubac. Njega nije bilo tu, bio je na jednom od svojih službenih putovanja. Izašla sam tiho iz sobe prepuštajući Anu i psihoanalitičara tom trenutku.

"Što li je Ana osjetila?" pomislih dok sam u ordinaciji otvarala prozore da se oslobodim mirisa koji me je poveo u neko čudesno stanje sna. To popodne sam imala pacijente i morala biti prisebna i potpuno prisutna u vremenu za koje sam bila plaćena.
"Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve." sjetih se sljedećeg stiha pjesme koju je Ana govorila.
Psihoanalitičar ju je mirisom vratio u ljepotu sna, vjerovatno s namjerom da je odvede u djetinjstvo u svijet bajki. Dva sata kasnije sam čula kako odlaze. Ordinacijom se proširio miris žutih ruža. Pacijentica koja je ležala na krevetu podignu glavu.
"Ovaj miris me podsjeća na dolinu moga djetinjstva." reče duboko uzdišući.
"Gdje ste odrasli?"
"U Lombardiji."