ti si malena indijska djevojčica koju sam upoznala jučer u metežu shopping-centra.... sjedila sam s prijateljem na kavi kad si dotrčala do našeg stola i stala pored mene.... kao mala kraljica nezbunjena i sasvim svoja, dok se tvoja obitelj gubila u šarenilu kaosa. crna kosa spletena u debelu pletenicu, a iz crvenonarančastog sarija blistala je tamna koža tvojih rukica i lica.... mama i baka su potrčale za tobom.... mama je prozborila nešto kao: oprostite.... i pokušala ti skrenuti pažnju, ali ti si stajala i gledala u mene.... kažem: halo.... ti nakriviš glavicu i osmijehneš mi se: halo, halo, halooooo....  čini mi se da je pored tvog tate bio i tvoj djed u toj grupi odraslih kojima je glavni i najveći zadatak da paze na tebe.... upitala sam; smijem li ti dati keks i čokoladicu.... inače ne postavljam takva pitanja, ali htjela sam vidjeti reakciju tvoje obitelji.... u ponekim kulturama uče djecu da ne uzimaju ništa od nepoznatih ljudi.... baka je prva rekla: naravno da smijete, vidite da joj se sviđate.... tata je nadodao: da, ako Amita to hoće uzeti, nju je privuklo nešto drugo, znate, ona nas vodi, mi samo hodamo za njom.
mislim, Amita.... ovaj tvoj čopor te jako ozbiljno shvaća.... već sada kao da su svjesni tvoje vrijedosti i mudrosti.... posebno tvoj tata.... zahvalim se tebi i tvojoj obitelji na simpatičnom susretu i oni se zahvaljuju meni. na čemu, pojma nemam.
svojim malim prstićem im pokazuješ kuda želiš ići. i oni to poštuju. bez diskusije.