Ja sam Amiru upoznao u Adelaideu preko jedne naše zajedničke prijateljice sa kojom ja radih na bosanskom radiju, njeno ime bijaše Aziza, ali je svi zvasmo Ziza.

 

Ona je opet bila iz stare bosanske obitelji i njoj je ta činjenica bila neobično važna kao i svakoj staroj Bosanki.

Tako bi ona svaki svoj govor najavila riječima: "Ja sam Aziza Hadžikadić", jer naime to njeno prezime je sadržavalo dva jako značajna momenta: da su neki njeni bili hadžije, ali da su bili i kadije, međutim, meni to nije bilo važno, jer je doba turske vladavine u Bosni daleko za nama.

 

Elem, ja sam drugovao na neki izvjesni način sa Amirom pa možda i 2,5 godine i bijaše to jedno jako lijepo prijateljstvo, a i rastadosmo se kao prijatelji.

 

Radili smo zajedno na bosanskom radiju ovdje u Adelaideu i naše programe, svi Bosanci i Bosanke, jako lijepo primiše i Amira stekne veliki glas kod naroda i veliki ugled, jer ona i bijaše jedna pametna cura koja je voljela knjige ponajviše, ali je imala jako puno bubica u glavi.

 

Jedna takva bubica bijaše, da se Amira svako malo zaljubljivala u nekoga i dok je bila sa mnom, bilo joj je lijepo, barem se nadam, ali bi svako malo iskazivala svoje sumnje prema meni, jer da ja nisam unekoliko njen "tip", a da je njen "tip" dva metra visoka muškarčina sa pola veli….!

 

I ona je imala vezu sa jednim takvim mladićem, kojem je ime bilo Nedžad, a bijaše borcem bosanske vojske i sa njim je imala i još uvijek ima svog Edina, kojeg jako voli, ali je to dijete malo neobično i unekoliko teško i naporno, iako sklono lijepim stvarima kao na primjer glazbi.

 

To je dijete bilo meni toliko teško, da bih ga ja najradije puknuo, ali ne imadoh srca, jer je istovremeno bilo jako osjetljivo i ranjivo dijete.

 

Pokušao sam, koliko sam mogao, sa tim djetetom ostvariti kontakt, ali to nikada ne ostvarih zahvaljujući pored svega ostalog i njegovoj majci koja je bila jako ljubomorna na našu zajedničku sreću.

 

I mi smo tako radili na tom radiju pa jednog dana kaže meni Amira: "Zlatane, hajdemo graditi kuću. Svi imaju kuće pa što ne bismo i mi."

 

A ja joj odgovorim: "Istina, Amira, hajdemo graditi kuću u Moonti, tamo su cijene povoljne." i ona se složi.

 

Nakon nekog vremena isposlujmo od vlade niti manje niti više, nego dva granta u visini od 14.000 dolara i od toga novca kupimo zemlju nadomak Moonte prema istoimenom zaljevu, a onda velikom štednjom naših penzija damo depozit za jedan osrednji stambeni kredit.

 

I sve u svemu bijaše jako povoljan aranžman i mi tako stanemo graditi malu montažnu kuću, ali je uredismo tako da cijela obitelj, sa njenom majkom također, mogaše lijepo živjeti u njoj.

 

Ta je gradnja trajala možda i prilično mjeseci, radovi dođose do samoga kraja i ja znam da se Amira jako namuči sa tom kućom, ali bijaše jako zadovoljna.

 

Međutim, se zgodi da jedne večeri u našu emisiju (jer mi smo nastavili sa našim programima) dođe jedan visoki, pristali suradnik, otprilike dva metra visok i sa pola kila ku.... baš onakav tip kakvog je ona meni opisivala kao svoj idealni tip.

 

I prođe neko vrijeme, oni se sprijatelje i ja ništa nisam imao protiv toga, naprotiv, vjerovao sam da su nam potrebne mlade snage kako bi nastavile sa programom onda kada mi prestanemo.

 

Istovremeno kuća bijaše dovršena i ja utanačim prijevoz te kuće do našeg lota u Moonti, međutim, se Amira stane čudno ponašati i ja je upitam:

 

"Dobro, Amira, srećo, što je sada posrijedi kada nam se kuća seli na naš lot u Moonti?"

 

"Pa znaš, Zlatane, ja sam se zaljubila."

 

"Pa u koga si se zaljubila, jesi li se konačno zaljubila u mene?" zapitam je ja.

 

"Ne, nego u Sulejmana našeg novog suradnika" odgovori ona.

 

"Pa jesi li se sada našla zaljubiti u Sulejmana kada nam se naša zajednička kuća seli na naš lot? Pa zar ne znaš da nam sutra kuća seli iz Adelaidea u Moontu i da mi moramo osigurati pratnju."

 

"Znam, ali šta ću!"

 

"Dobro, Amira, radi kako znaš" odgovorim ja ljutito i odem.

 

Sutradan se kuća selila iz Adelaidea u Moontu bez naše pratnje, i kako to onda obično biva, radnici zaduženi za prijevoz i montažu kuće na zemljištu u Moonti pogriješe lot i čitavu kuću nasade na posve drugi lot, koji je stjecajem okolnosti isto bio u našoj ulici i isto tako prazan, ali pripravan za gradnju.

 

I kuća tako ostade....taj dan kasno uvečer zovne mene Amira na telefon pa mi reče:

 

"Znaš što, Zlatane, ja sutra idem u Moontu sama, da vidim kako su nam postavili kuću."

 

A ja kažem: "Dobro".

 

I ona sutradan ujutro krene prema Moonti, a ja baš pripravljah talijanske kobasice na žaru sa bosanskim sudžukom, kada mi zvoni telefon kad ono Amira:

 

"Znaš što, Zlatane, nema naše kuće".

 

"Pa kako nema nase kuće?"

 

"Nema nam kuće, kukala mi majka, a toliko sam se trudila"

 

"Pusti sada to, Amira, ja ću vidjeti kako ta stvar stoji" kažem ja njoj "nego se vrati u Adelaide pa otpočini u miru."

 

I ja razvidim sve poteškoće i ponovno se sastave radnici pa ponovno prebace cijelu kuću sa jednog lota na drugi lot,

tako je naša kuća selila nekoliko puta.

 

I ja se konačno obratim Amiri:

 

"Eto vidiš, kako smo prošli zahvaljujući tvome dva metra visokom tipu sa veli....".

 

Međutim, radnici su nam rekli, da nikakvih strukturalnih oštećenja na kući nema i tako završi ta epizoda sa našom kućom.

 

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

 

priča iz zbirke

"RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"