Sasvim tiho, koračam hodnikom i razmišljam, čemu ova bijela kuta na meni. Bolje se osjećam u bijeloj trenerci. Zovu me sestrom, iako to nije moje zvanje. Ponekad mi to godi biti, ali, zapravo sam to što jesam: malena kometa  zašla  u orbitu, bolje rečeno, cijelu galaksiju umirućih zvijezda. Često se pitam, što ja mogu učiniti ovdje, osim malo zasvijetliti na nečijem tužnom licu, ili biti samo malena nježna riječ, a kako, kad i meni samoj ponekad nedostaje nježnosti.. Okružena starošću i umiranjem,postajem mladost i život, kad je to potrebno biti..

U duši umjetnik, u srcu umjetnik, stvaraoc, kao i Bog, koji me je, pretpostavljam  bacio ovdje.Možda sam gruba u izjavama, bolje bi bilo reći, postavio me je ovdje. Mislila sam da ću raditi nešto sasvim drugo, a on me suočava sa onim što je ljudima najteže prihvatiti: starošću i umiranjem.Sa umiranjem sam se odmah sprijateljila, ali, starost se još opire u meni. No, borimo se bespoštedno, prsa u prsa, i čini mi se da smo u pat poziciji. Posmatram svoje ruke u bijelim gumenim rukavicama i smiješim se pomišljajući čega će se ti prsti prvo dohvatiti.. Neće to biti crno bijeli svijet tipki na klavijaturi, niti kist i boje, neće biti voljena olovka i papir, ne neće to biti zalaženje u sferu duha, bit će to zalaženje u sferu realnosti, suočavanje sa umjetnošću stvarnosti, hodanjem po žici i akrobacijama  u novom susretu sa izgubljenim dušama, ovdje, u staračkom domu, kući zalazećeg sunca, kako sam je nazvala. Stalno se borim da ostanem svoja i ne postanem suton, bar ne u srcu.

Puno duša je došlo i otišlo iz mog života, otkako sam ovdje. Neke su me uspjele iznenaditi svojim brzim dolaskom i odlaskom. Uglavnom, sve s najvećom pažnjom i nježnošću ispratim

 Zato mi smrt nije tabu tema. Nema crni ogrtač ni smiješnu kosu u rukama,Ona je sestrica koja sa mnom popije čašu vina kada joj u zagrljaj predam začuđeno izgubljenu dušu.

Nedavno je došla jedna nova duša, i otrgla moje misli iz te uporno iste, sive svakodnevice.Jedva se kretala, i sva pogurena i savita. Bila je uvažena profesorica klavira i živjela od umjetnosti i za umjetnost.

Hodala kazališnim daskama, kao i ja, a sada, uz sve ovo i potpuno slijepa.Pomislila sam vidjevši je, kako umjetnost, ma koliko za nju živjeli, jednom ipak završava na koljenima.

Ali, čim smo počeli pričati, njeno srce je živnulo, kao i moje. Ona, iz svoga doma, kojeg je toliko voljela u kojem je bila okružena sa svime što je činilo njen život smislenim, završila je ovdje, u mraku vlastite nemoći. No, shvatile smo se savršeno, iako vrlo kratko zajedno. Stegnuvši mi ruku, reče mi da smo ista branša, i da je sretna što smo se našli. Odsvirah joj par dragih pjesama na gitari. Pljeskala je na krevetu kao malo dijete. A onda me iduće jutro pitala:¨Što vi radite ovdje? Pa vi toliko imate u sebi, od vas je moglo postati nešto veliko, a vi ste se našli ovdje..¨

I ponovo borba u meni, protiv vlastitoga ega i onoga pitanja ¨ Što ja zaista radim ovdje?¨

A zapravo,ona je moj odgovor.. Podigla sam njenu ljubav ponovo na koljena njenu umjetnost za koju je živjela.Obećala sam, da ću je smjestiti u priču, i tako nikad neće biti zaboravljena. U njenim posljednjim izdisajima, dok je još bila svjesna svega, zamolila sam je za nešto, šapnuvši joj nježno u uho:

¨Hoćete li mi odsvirati nešto lijepo na vašem klaviru, kad se ponovo vidimo, draga Alma?¨

¨Naravno, a vidjet ćemo se,¨ odgovorila mi je teškom mukom.. ¨

¨A vi ćete živjeti vječno u mojoj priči.¨ pomislila sam u sebi..

Alma, znači duša, a moja Alma je to zaista bila. I ovaj puta smo malo promijenili uloge: Ona je bila mala kometa koja je osvijetlila moje nebo. Ja sam bila tamna orbita u koju je slučajno zašla.