57. ALKEMIJA?

 

        Za vrijeme velike ljetne žege, jedan je čovjek silazio u podrum svoje kuće da bi se malo rashladio. Tako se dogodi da je, sjedeći na zemljanu podu podruma, napipao nešto tvrdo i hladno. Uzbuđen je stao kopati. Na vidjelo izađe vrlo stara, gvozdena škrinja. Tko zna koliko je dugo ovdje čamila.

Čovjek se najprije poradovao da je našao zlato. Kad je uspio otvoriti škrinju, našao je nešto bolje od zlata: spis starodrevnih alkemičara o tomu kako od ugljena napraviti zlato.

        Čovjek  je, zaigranim slučajem, bio povjesničar, posebice obuzet proučavanjem srednjevjekovnih tajnih i graničnih znanosti.

“Kako se ovaj spis našao baš u mojim rukama”? klicao je.

Zaključi da je tobožnji slučaj izraz zakonite privlačivosti između njegove sklonosti prema spomenutomu području, i nalaženja samoga dragocjenog spisa.  

Poče on grozničavo kupovati ugljen. Hrpe ugljena. Svi su se čudili što li će mu ugljen u vrijeme ljetne žege. Nabavi on i naročito stakleno posuđe, i još kojekakve druge neobične i izumrle potrepštine; po njih je tajom morao putovati u druga mjesta, ili je njihovu izradu povjeravao rijetkim umješnim znatlijama. Kad je konačno sve nabavio, zatvorio se u podrum, i počeo korak po korak otkrivati tajnu pravljenja zlata.

        No cijeli taj put do zlata nije bio namijenjen ni brzini, ni lakoći. Zahtijevao je godine pokusa i truda. Ugljen je svaki puta bivao malo teži, malo zlatniji, ali je još uvijek bio ugljen. Čovjek se žurio da prije svoje smrti stvori zlato, pa da onda kupi lijek protiv starenja, možda i napitak besmrtnosti.

        I tako mu je, u tomu danonoćnom bavljenju, prošao ostatak godina. Svakoga bi dana koraknuo bliže cilju, i trebalo je još samo malo... Umro je na dan kad je neki bezimeni lopov, krijući se u jednoj napuštenoj kući, otkrio neizmjerno velikodušnu hrpu zlata.

 

 

       Poslije svih časnih pokušaja, što reći, čemu se nasmijati?

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)