Sjedim, i gledam kako prolaze znatiželjnici pored stola, na kojem su izloženi fakti i artifakti moje duše, djelići mene...
Vječni sam izlagač i vječni zabavljač, ali i vječni promatrač...Aleph i liber, luda i ispisana knjiga,
zakon i bezakonje...Alfa i omega stvaranja slike o sebi..
Sastavljam nakit od pronađenih perli, od bisera, izvađenih iz svih mogućih oceana, u kojima sam ronila do dna..
Ali tek onima koji će prepoznati pravu boju mojega daha,poklonit ću istinsku sebe..
A dotle, puštam tragaoce da osjete...
Da vide...
Ponekad namjerno pomiješam svoje bisere u gomilu kičastih niski, i pratim-hoće li nečije oko otkriti moju dušotvorinu...
Pa se igram, bisere prekrivam blatom, nekom tamnom bojom, da odbijem poglede koji se zaustavljaju samo na vanjskoj strani stvari...
Pa se smiješim izrazima gađenja i nepovjerenja kad vide taj čudni niz bisera koji to naizgled nisu...
Pa im dodam još miris mulja, kloake iz podzemlja ljudskog postojanja, gdje nitko ni misao svoju ne želi poslati, a kamoli sebe cijelog...
Čarobnjak postaje Budala, i smiješi se obrnutim vrijednostima, smiješi se vlastitoj pobjedi nad razuzdanim konjima strasti koji poslušno slušaju glas gospodara...Više ne trebaju ruke da drže uzde...Dovoljan je GLAS...
Da bi u konačnici i glas bio suvišan...
Sva osjetila su isključena...Dovoljna je samo misao, pretvorena u osjećaj...
I tako...na svjesnoj margini same sebe, pred stolom moje duše, slušam savjete:
"Čemu blato prekriva zlato? I nervozno kričanje onih čije oči samo jednu stranu medalje gledaju, onih, koji gledaju površinu, a ne dubinu, i preziru blato i tamu, a iz gline su stvoreni i tople tame ovuma izašli..
Alkemičar sam, koji zadnji komadić zlata čuva, rastopljen u gralu-koji, neugledan, u glinenoj posudi, negdje ispod stola,čeka usne žeđi iskonske...
Na stolu, pehari optočeni lažnim draguljima, mame izdahe, a ja...čekam, onoga koji se neće povesti za sjajem, nego potražiti iskonski okus,u neuglednoj posudi...
Dugo sam pravila tu esenciju, mnogo lica i naličja bez lica vidjela...
Cijelo moje postojanje sažeto je u tih par gutljaja koje ljubomorno čuvam...
Vino okusa krvi ili krv pretvorena u vino?
Obmane za ruku vuku još veće obmane...
U peharu je zaista krv, amrita, nektar čudesnosti čiju tajnu stvaranja je Vječni gledao, ali se nije miješao.
Pustio me je da ljubav rodim kroz bezbrojne sebe i pročistim je do savršenstva...
Pa ako se on nije miješao u moje stvaranje, zašto prolaznici pokušavaju svoju tajnu i svoje bisere umiješati u moj niz?
Svačija boja i dah je drugačiji, i svatko ima svoj stol da na njemu izlaže tajne svoje duše..
Gledam, iznad svega viđenog, i smiješim se...
Igra skrivanja će jednom prestati, i sve boje ljubavi bit će ulivene u jednu posudu..
Trenutak još nije došao...
A dotle, bit ću alkemičar i blasfemičar..Budala i Car, Pustinjak i Obješenjak...
Na dnu pehara, čekat ću usne, koje će me popiti, ne oklijevajući, i oči koje će me gledati, širom otvorenih zjenica...