ALEKSANDAR I MUDRAC

 

           Car Aleksandar kretao je na čelu svoje vojske put Indije. Na putu, na obali rijeke, susreo je mudraca Diogenesa. Ležao je na pijesku, gol, uživajući u suncu.

 

       Aleksandra se duboko dojmilo zadovoljstvo i spokoj toga čovjeka. Sjašio je, prišao mu, i s poštovanjem ga oslovio: "Uzvišeni..." Bilo je to prvi puta da je Aleksandar nekomu rekao tu riječ, "uzvišeni."

 

       "Bio bih sretan kad bih mogao nešto učiniti za tebe," reče Aleksandar.

 

       Mudrac mu reče:

 

       "Dakako da možeš! Stani malo u stranu, jer tvoj mi lik zaklanja sunce. Drugo mi ništa ne treba."

 

       Aleksandar smjesta stade u stranu, malo osupnut. Da sakrije svoju zbunjenost, on izjavi:

 

       "Budem li imao još jednu prigodu da se rodim, zamolit ću Boga da me ne učini Aleksandrom, nego Diogenesom."

 

       Diogenes se nasmija.

 

       "Tko te sprečava da to postaneš ovoga časa? Kamo si se zaputio? Već mjesecima gledam vojsku u pokretu... Kuda ideš? I koji ti je cilj?"

 

       Aleksandar reče: "Idem u Indiju. Htio bih osvojiti cio svijet."

 

       "I što ćeš poslije toga?"

 

       "Tada ću se odmarati."

 

       Diogenes se i opet nasmija.

 

       "Ti si zbilja lud! Gle, ja se odmaram sada. Ja nisam osvojio cijeli svijet, jer ne vidim razlog, zbog kojega bi to učinio. Ako ti je krajnji cilj svega ovoga kretanja odmor i opuštanje, zašto se odmah ne prepustiš odmoru i opuštanju? Tko ti je rekao da prije toga moraš osvajati svijet? I daj da ti kažem, ako se sada ne odmoriš, nikada više nećeš. Nikada nećeš biti kadar osvojiti svijet... Umrijet ćeš na sredini toga puta. Svatko umire na sredini puta."

 

       Aleksandar reče da će o tomu razmisliti. Zahvali se Diogenesu,

 

i još nadoveže da on sada nije u stanju stati i odreći se svojega nauma osvajanja svijeta.

 

       Aleksandar je umro na sredini puta između Indije i Grčke. Stoljećima se nadopričavalo da je i Diogenes umro istoga dana kad i Aleksandar. Priča dalje govori o tomu da su se njih dvojica susreli prelazeći rijeku put onostranstva. Aleksandar je čuo nečije korake iza sebe, okrenuo se, i ugledao Diogenesa. Ponovo se zbunio i postidio, jer se navještanje mudraca obistinilo: slavni car je umro na sredini puta. I opet, da bi sakrio svoju zbunjenost, Aleksandar reče:

 

       "Evo nas opet, car i prosjak."

 

       A Diogenes reče:

 

       "To je istina. Samo što ti ne shvaćaš tko je car, a tko prosjak. Zbog toga, što sam živio svoj život u svoj njegovoj punini, ja sam bio zadovoljan, i sada smijem pogledati Bogu u oči. A ti to nećeš smjeti učiniti, jer evo, ni mene ne smiješ u oči pogledati."

 

                   (Grčka anegdota u navodu kod O.Rajneesha, prijevod V.K.) preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić