AKO ZNAŠ DA JESI

 

        Božica je na zemlji živjela u duboku sebezaboravu. Bila je, štono kažu, meko skrenuta s pameti – nije znala ni čitati ni pisati, a jedva i govoriti. No zato je rukama i očima radila prava remek-djela. Jutrom je bila prelja, popodnevom, tkalja, s večeri, pralja. Zašto takav raspored? Najprije bi s beskrajnom strpljivošću i umijećem sačinila, a pred kraj dana bi sačinjeno oprala od tragova svojih očiju i prstiju, sve do neprispodobive bijelosti. Čeznula je za tim da bude i vezilja, ali tada bi već sišla noć, i oči bi zanevidile, bijelost potamnila, a ruke bi Joj spopadao tmast, zemaljski umor.

Nigdje nije bilo tako tananoga konca kakvoga je ona ispredala, ni tkanine kakvu je ona tkala; nigdje tako nečiste nečistoće, koju ona ne bi oprala. Prezirali su Ju, ali su se otimali o Njezin rad. Njezin je rad govorio tko je Ona koliko knjige i knji`nice, ali nitko to nije htio čitati.

O ponoći je odlagala Svoje neznanje i nemoć, i odlazila na vrh Gospodnje planine da se tamo dru`i sa zvijezdama, s vječnošću, i da bude sretna. Tamo je znala tko je i s kim je.

No jedne Joj se noći na polasku u planinu za skut zadjene jedna dnevna misao. I dok se penjala put vrha, bliješteći svakim korakom sve više, ona joj se misao popne do ramena. Ta misao, to je bilo pitanje o Njoj samoj; pitanje na stranomu jeziku, kakvim se ne govori u nebu. Sjedilo Joj je na ramenu poput ptice gnjezdilice.

        U plesu s Bogom, Božica je ćutila teret pitanja o Sebi. Pokušala ga je otresti s ramena, ali se teret držao kandžicama. Kad je ponovno trgnula ramenom, Njezin Ju Plesač upitno pogleda. Onda Ona pomisli da je uljez možda zaslužio da ga propusti do Svojih usta, i da mu dopusti prijem u Božji sluh. Kao da se ispričava što će se, eto, pitati ono što će se pitati, jezikom na kojemu će se pitati, Božica lanu:

“Ipak, jednu Mi stvar nisi dao znati: kako to da je između svih šest milijardi bića samo jedno s Tobom na vrhu planine, i da sam to Ja”?

        “Misliš li reći – između svih šest stotina milijardi”?! reče nasmiješeni Gospod, i poka`e put zvjezdanih vretena i košnica. “Između svih šest stotina milijuna milijardi?! Između svih šest stotina milijarda milijardi”?!

        “Stani, da, između svih njih...”

        “Reci Mi, je li srce jedno? I reci Mi, koliko ima stanica u tijelu”?

        “Oh, razumijem, srce je jedno, a stanice, nema im broja. Ali Mene, to jest Moju pitalicu, tišti nešto drugo: kako to da sam baš Ja to srce? I da to znam samo noću o ponoći”?

        S ramena Joj tad zapjeva ptica, strasnim pjevom, čudnim ganućem.

        “Ako Me to pitaš Ti, odgovor si Ti. Jer ako znaš da jesi, čemu pitanje zašto baš Ti?! Ali ako Me to pita pralja, tkalja i prelja, odgovor je njezin rad. Ako Me to pita ptica, odgovor je njezina pjesma”. 

        S ramena Joj tad odleti ptica pitalica, da pjeva do kraja pjevanja.

 

 

Primjedba:

 

        Kaže se da je svemir Božje tijelo. Čemu pitanja o rasporedu zvijezda, i o razlogu rasporeda?

 

 

        Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE,

                     vježbe odvike od navike, zbornik priča (još neobjavljen)