67. AKO SI SE IZGUBIO,

     U MENI SI SE IZGUBIO

        “Izgubio sam se, Bože”, jaukao je neki čovjek, ostavljen na cjedilu od rođaka i prijatelja. “Više ne znam komu vjerovati, koga zaobići, kuda krenuti. I više ne znam komu se obraćam, kad se Tebi obraćam. Izgubio sam se u tminama, kažem Ti”!

        Tako se čovjek vajkao, tako jadao. Biljke su u sobi venule od njegova vaja. Sunce je na njegovu prozoru jenjalo, kiša se sušila.

        Prolazili su dani i mjeseci. Čovjek je i dalje oplakivao svoju zlosreću. I bio je uvrijeđen i zgranut što mu se Bog ni riječju ne javlja.

        Napokon, napokon, jednoga jutra... učini mu se da čuje glas, koji bi mogao biti Božji: kraljevski blistav, a dolazi odasvud, iako najviše iz predjela srca.

        “Jesi li to Ti”? prodahnu čovjek između dva jecaja.

        “To sam Ja”.

        “Avaj, zašto se cijelo vrijeme nisi javljao? Zar me nisi čuo”?!

        “Čuo sam te. Javljao sam se. Ali ti Mene nisi čuo od svoje jadovanke”.

        Na te riječi, čovjek ušuti, priguši jecaj, suzdrži se od daljnjih tužbalica.

        “Izgubio sam se, Gospode”, reče tiho. “Više se ne znam naći”.

        “Ako si se izgubio, u Meni si se izgubio”, odgovori Bog. “Jer inače te Ja jutros ne bih mogao naći, niti bi ti čuo Moje našašće”.

        Između Boga i čovjeka diže se ograda od gluhe kuknjave.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)