Sumrak se spuštao nad vlažne pariške ulice, dok tamnoplavi baršun neba nije potpuno potisnuo zadnje tragove sunca, i djeliće tirkiza koji se rastapao u nadolazećoj tami. Zrak je mirisao na kišu, koja je pala netom prije, nego li je Pierre sjeo u svoj omiljeni kafić..

U njemu su se borile godine, i njegov mladalački duh.Bio je uspješni modni krator, i vodio modnu agenciju koja je bila poznata u pariškim krugovima, a i dalje..Pazio je na svoj izgled, gotovo fobično, i na trenutke opsesivno.. To je i privlačilo žene, koje su bila njegova druga strast…Ali Pierre je bio pomalo umoran od svega…Imao je sve što bi poželio, no, to ga nije činilo radosnim i ispunjenim..Za njega nije potojalo zabranjeno voće, i to mu je nedostajalo u svemu tome…

Njegovih pedeset godina (bar tako se predstavljao, a imao je koju godinu više) nije osjećao kao teret, naprotiv, bio je ponosan na sebe što je tako. U njemu je kucalo srce divljeg paripa, koji, prepun snage osvaja široke savane..

Svaku lijepu ženu ili djevojku, u kojoj bi osjetio budući talent, provodio bi kroz labirinte svoga tijela, prije nego bi ih otisnuo u svijet glamoura..to je bila njegova cijena njihovih budućih uspjeha…

I sve je nekako teklo svojim ustaljenim tokom, dok mu njegova malena Janette nije pokucala na vrata ureda…Janette….Njegova Janette, koju sada nestrpljivo čeka opčinjen njenom dušom, i mirisom ovog pariškog predgrađa…

Kad je došla u njegovu modnu agenciju, zastao mu je dah…Činila mu se tako poznata, tako neobjašnjivo poznata..A nije imala više od dvadeset godina…Njena prekrasna crna kosa, i duboke,zelene oči, oivičene gustim trepavicama..Njen usplahiren pogled srne, i vitko, krhko tijelo, koje je u njemu uzburkalo krv, a opet…Prvi puta je poželio da je zaštiti, prvo od sebe, a onda od drugih…

Čudio se svojim novim osjećajima, koje do sada nije imao, ali je uživao u njima..Sam pogled na tu djevojku u njega je ulijevao čudesni eliksir mladosti…

Pierre je prekinuo misli, kad je vidio da Janette prilazi njegovom stolu…Nazivao ju je svojom, iako je fizički nije imao…Ali sama pomisao da njeno tijelo i dušu ima netko drugi, izazivala bi u njemu bijes..Gotovo luđački bijes, koji je graničio sa mržnjom..

Pitao se ponovo, odakle ti osjećaji? Nije vjerovao u život poslije smrti, niti u mogućnost reinkarnacije, iako je volio čitati štiva o tome…Zapravo, Pierre je bio vrlo obrazovan i načitan, uz sve ono sa čim se bavio..Bio je tip osobe, kojem ništa ne smije promaći..Upućen u sve..politiku, znanost, umjetnost, filozofiju..u sve, osim u jedno- osjećaj prave ljubavi, koja se sad počela rađati u njemu…

„Janette, mala moja Janette,“- tepao joj je, dok se utapao u jezeru njenih očiju…

Gledala ga je, zamišljena…Znala je što očekuje od nje, no isto tako je znala da ga nečim neobjašnjivim drži u šaci, i da je neće dotaknuti ako to ona ne dozvoli…Bila je svjesna svoje ljepote, no, na neki način je sanjala o tome da sebe preda duši svoje duše, biću, koje se još nije pojavilo, a koje, definitivno, nije sjedilo pred njom…

Pričali su o budućoj modnoj reviji, gdje će Janette prvi puta prošetati po modnoj pisti, o datumu te revije, o svemu, osim o njima samima..Pierre je uvijek izbjegavao tu temu, a Janette  bi se povukla u sebe…

No, ovaj puta, željela se otvoriti, jer je tuga poput kamena pritisla njeno srce…

„Da li će se pojaviti ljubav moga života?“-upitala je Pierrea..

A on je šutio, prekriven velom nutarnje ljubomore,pokušavajući shvatiti zašto Janette u njemu ne vidi baš tu ljubav koju čeka..Bio je u stanju sve učiniti za nju…Odreći se svih žena koje je imao, jer, sve zajedno su imale samo mrvu onoga što je imala Janette..A Janette je bila savršena…Boginja savršenstva…Lijepa duhom i tijelom…

Odjednom, Janette se rasplakala…Krupne suze vlažile su njene krupne oči..

Pierre se raznježio..Izvadio je svoj rupčić i nagnuo se nad nju..Pogledao je u dubinu njenih zjenica, i rekao:

„Mala moja, nemoj plakati…Ja sam uvijek tu, da te zaštitim…“-

Kad je pokušao obrisati njene suze, Janette je odjednom prestrašeno kriknula…Ustala je naglo sa stolca i pobjegla u vrevu ljudi na ulici..

Pierre je iznenađeno ustuknuo…Nije mu bila jasna Janettina reakcija, no, ostao je sjediti, razmišljajući…

Za to vrijeme, Janette se suočila sa sjećanjem na svoj davno odživljeni život, koji ju je prekrio, kao gusta mreža iz koje trenutno ne može izaći…

Vidjela je sebe, kako tiho korača haremskim vrtom, dok su se zadnje molitve gubile u sumraku, među minaretima…

Njene meke papuče, bile su optočene zlatom, a veo koji joj je prekrivao lice, bio je prošaran srebrnim nitima…Bila je sultanova mezimica i sve njegove žene su bile ljubomorne na njenu ljepotu duha i tijela…Ali ona je voljela samo jedno biće, viteza Arnolda, koji je sada bio običan rob, kojeg je sultan zarobio u jednoj bitci, koju je vodio u svetoj zemlji…Sultan je bio okrutan i nemilosrdan..Sve templare, vitezove, je dao pogubiti, osim Arnolda, koji ga je zapanjio svojim znanjem, mudrošću, i nadasve, hrabrošću…Zapanjila ga je njegova mirnoća,kad mu je prislonio oštricu mača iu grlo…I shvatio je da će mu biti koristan kao čuvar na njegovom dvoru..Znao je, da je Arnold kršćanin, i da ga ta spona drži zapravo većim robom nego što ga je sam sultan načinio.. Držao se usađenih mu zapovjedi i bio je oličenje blagosti..Bitke koje je vodio, nije osjećao kao grijeh, nego kao put prema nebu…U tom su i Arnold i sultan bili jednaki…Fanatizam¸¸ je i jednog i drugog držao u životu…

Ajša je čekala svoga viteza u vrtu…Bila je uplašena, i drhtala je u slatkom iščekivanju..Uplašena od pomisli da bi ona i njena ljubav mogli biti otkriveni, a opet, uzbuđena, jer nije mogla dočekati svoga voljenog…

No, umjesto njegovog zagrljaja, dočekala je sultanovu stražu, koja ju je odvela u njegove odaje..Znala je da su bili otkriveni…A nije se mogla požaliti sultanovoj majci, koja ju je neizmjerno voljela…Njegova majka je bila divna i mudra žena, i uvijek je za Ajšu imala riječi utjehe, kad ju je sultan ranjavao svojom svirepom pohotom…

Ajša je znala da ovaj puta ni sultanova majka ne može uticati na slijed događaja…

Kada se Ajša pojavila pred sultanom, on je bio slijep od mržnje…Samo joj je hladno rekao:

„Sutra ćete još malo biti zajedno…Dok vas krvnik zauvijek ne razdvoji..To će mi biti zadovoljština za sve što ste mi učinili…“

Ajšu i Arnolda ostavili su u tamnici, ali razdvojene rešetkama..Mogli su još tiho razgovarati, i dodirivati se prstima..No, šutjeli su obadvoje…Arnold je samo prozborio jednu misao:“ Ajša, ne boj se…Smrt nas samo može sastaviti zauvijek, a nikako razdvojiti…Pronaći ću te, najljepša moja, i zagrliti zauvijek…U bilo kojem predvorju vječnosti…Budi hrabra…“

Ajša je šutjela..Nije čak ni plakala..Zapravo, odlučila je da sultanu ne pokaže svoje suze ni na trenutak…Nijedna ne smije radi njega biti prolivena…Nije dostojan nijednog bisera boli iz njene duše…

Jutro je svanulo, prepuno mirisa jasmina i ruža…Obećavalo je radost svim zaljubljenicima, osim Ajši i Arnoldu….

Ajša je bila začuđujuće mirna…I nije ni primjetila kad je u tamnicu došla sultanova majka…Tiho joj se obratila kroz rešetke:

„Dijete moje, vjeruj mi, ovo nije kraj…Doći će vrijeme u odajama  vječnosti, kad ću ponovo odlučiti doći k tebi, i ja ti obećajem, sada, pred nebom i Alahom, da ću te sastaviti sa tvojim voljenim zauvijek…“

Ajša je sve to čula kao kroz maglu…I nije ni primjetila kad je sultanova majka otišla..U stvarnost su je vratili stražari, koji su otvorili vrata tamnice, i poveli nju i Arnolda do stratišta…

Nije bilo puno ljudi…Svi su voljeli Ajšu i nekako su izbjegli dolazak na ovo tužno mjesto..

Krvnik sa kapuljačom preko lica, oštrio je široko sječivo…

Sultan je sjedio na naslonjaču optočenim dijamantima..I smiješio se, obnevidio od svoje ljubomore.

A onda ustao i prišao osuđenicima, koji su pognutih glava čekali svoj kraj…

Obratio se Ajši, unoseći joj se u lice:

„Jedino što želim vidjeti, su tvoje suze…A znam da ću ih dobiti…Kad ih dobijem, sakupit ću ih svojim rupčićem, i čuvati kao relikviju, kao uspomenu na tvoje izdajstvo i moje zadovoljstvo što sam vas konačno rastavio zauvijek…“

Ajša je šutjela…Zarekla se da neće plakati…Tada je krvnik, po naredbi sultana, okrenuo Arnolda nasuprot Ajši i dao znak krvniku da mu pred njom odrubi glavu…

Ajša je užasnutim očima pokušala zatomiti bol…Zatvorila je oči, kad je sječivo sjevnulo, ali tup udarac kojeg je čula, bio je toliko jak, da joj se činilo da joj je srce probodeno…Borila se sa svojim bolom i strahom…Bolom za svojim voljenim, i strahom od fizičkog bola,jer…bila je samo nježno, krhko biće, prepuno zebnje, u tom trenutku..Ali još nije zaplakala…Kako joj je bilo teško zadržati tu suzu u sebi…

Tada joj je ponovo prišao sultan…Okrutan u svojoj bešćutnosti, uhvatio je glavu njenog Arnolda i prinijeo je njenom licu…

„Vidiš, ovo je kraj…Nikad ga nećeš više vidjeti…“-rekao je, i nastavio:

„Kaže se, ako se nekom odrubi glava i ne sahrani je se sa tijelom, da se ta duša nikad neće vratiti u nebo…A ja ću i tvoju i Arnoldovu baciti psima…“

Tada je krvnik učinio posljednji svoj zamah sječivom toga dana…Ajšina lijepa glava, pala je na drveni podij, gdje se sve odvijalo…

Sultan je prišao i podigao njenu glavu, ne bi li je bacio u košaru sa Arnoldovom…A onda se skamenio…Na Ajšinom licu,iz otvorenog zelenog oka,pojavila se suza…krupna i biserna, zasjala je na prvoj zraci jutarnjeg sunca koje je upravo izašlo…

Sultan je rupčićem obrisao suzu…A  onda naredio da Ajšinu glavu stave uz Ajšu kad su je zakapali…Arnoldovu je bacio psima…

                   *           *         *

Modna  revija je bila uspješna…Janette je blistala na podiju, dok je Pierre čeznutljivo gledao njeno graciozno tijelo…

Nije mu rekla kako ga je prepoznala,i sjetila se njegove uloge u jednom prošlom, nezaboravljenom životu…

Bila je sigurna u sebe i svoj uspjeh, a opet sve to nije bilo potpuno bez onoga kojeg je čekala, bez duše svoje duše, koja joj se činila izgubljena zauvijek..

Kad je sišla sa podija, otišla je u garderobu i sjela na stolicu, gledajući svoje lice u zrcalu…Bila je lijepa i kad je bila tužna, i to joj je davalo onaj nezemaljski sjaj, gotovo anđeoski…

Nije ni čula kucanje na vratima, i tiho otvaranje…Tek kad je ušla jedna žena, predivnoga stasa i izgleda, unatoč godinama, Janette se zagledala u nju…Žena joj se obratila:

Oprostite što ovako ulazim, ali čim sam vas vidjela, shvatila sam da vas nekako poznajem…Ja sam glavna urednica Pariškog modnog magazina „Etienne“- i željela bih napraviti mali intervju sa vama…

Janette je osjećala bliskost i toplinu kod te žene…Opušteno je odgovarala na njena pitanja, ne čuvši da netko viče u hodniku…

„Ma, pustite me unutra, želim pričati sa majkom, trebam je..“

Grubi muški glas ga je tjerao od vrata, a Janette je konačno prepoznala u tom glasu Pierrea…ustala je i otvorila vrata s namjerom da ga smiri…

Susrela se sa očima koje je toliko čekala, a koje su prodirale u samu srž njene duše…Sebastian je odgurnuo Pierrea i ušao u garderobu…

A onda ponovo pogledao Janette…Shvatio je da je njegovoj potrazi kraj…Svoju Ajšu susreo je opet… Njegova majka u ovom životu ga je pozvala, jer se davno zarekla da će ih sastaviti opet…

Najljući neprijatelji, gonjeni vlastitom željom za ravnotežom, na kraju postaju najveći prijatelji…Pierre nije mogao protiv poriva vlastite duše…da suzu, koju je htio ukrasti Ajši, pokloni onome koji je jedino i smije imati…Njenom vitezu, kojeg ni smrt ni mržnja nisu mogli rastaviti od nje….