Dočekala me razvučenih usana od uha do uha, sa još par zubiju ,što su smiješno stršali iz ustiju.Frfljajući rečenice tjerala me na smijeh dok mi je pričala kakav  je dan provela...Sitna i okrugla, vječito u pokretu, izgledala mi je kao lopta koja se kotrlja u krevetu.

Stigla je prije par dana zbog učestalih i jakih epiletičnih napada, sa oslabljenom sensorikom i motorikom desne strane tijela i problematičnim govorom.Kao dugogodišnja bivša alkoholičarka ,  prvih je dana bila nemirna, desorijentirana, nesposobna da progovori par riječi. Sa jakom početnom dozom antiepileptika pala je u duboki san iz kojeg se teško budila.

Drmala bi ju dugo prije nego li bi otvorila oči, kako bi provjerila njeno mentalno i fizičko stanje, a ona bi lamatala pokretnom rukom, petljajući po kablovima prikopčanim na monitor. Glava joj je bila zamotana zavojem ispod kojeg su se nalazile elektrode EEG-a na kojem je morala biti nekoliko dana, kako bi se vidjelo nalazi li se još uvijek u statusu epileptikusu.

Probudivši se iz sna nakom nekoliko dana, pokazala se kao ugodna osoba, što nisam nimalo očekivala, nadasve pričljiva , puna humora. Vidjevši se u ogledalo onako zamotane glave , odvalila se smijati iz sveg glasa svom izgledu . Na standarno pitanje kako joj je ime odgovori da se zove Ajša, na što sam ju ja upitno pogledala misleći da je dosorijetirana. Objasni mi kroz smijeh da je ovim izgledom konvertirala u muslimansku vjeru i time promijenila ime.

Razgovor koji je tekao između nas dvije zabavljao me cijelu noć.

-          - Dakle Ajša , kako si spavala?-

-          -Spavala..ja nikako….Alex  smetao…-

-          -Tko je to Alex ?-

-         - Ovaj koji tu stoji, stoji , sjedi dan i noć….i  snima…gleda ..bulji u mene- kaže mi i pokazuje na aparat u uglu, EEG sprava sa kamerom koju smo uključivali svaki sat na pet minuta da snima njezine moždane podražaje….

-          -Aha, pusti Alexa da radi svoj posao…Kad si rođena.. ?-

-          -Zima je bila…hladno…drečala sam se …

-          -Koje godine ?

-     --  Uf, tko bi se sjetio…Bilo je to davno….Čekaj da razmislim- i stane razmišljati , računati, sva se zapetjala….i bubne

-          -Sto ….-

-          -Hm, sto godina, ajme …i još živa ?-

-          -Živa i mrtva od umora, hahaha…-

-          -Koji je danas datum?-

- - Pojma nemam, daj mi malo pive odmah ću se sjetiti….hahaha…šalim se – reče mi

-       -   Znaš da nemam pive, može li vode, čaja?- pitam je….

-        -  To ti pij , ja nisam bolesna….

-          -A znaš li gdje si?-

-          -U ludnici ?-

-          -Ne , na intenzivnoj..- odgovorim…

-         - Zato me tako svi intenzivno zajeb….. s pitanjima- i odvali se smijati….

Nisam od nje dobila ni jednom poštenog odgovora cijelu noć.Svaku je moje pitanje izvrnula na šalu.Kod toalete nije se dala skinuti dok nisam pokrila Alexa, okrenula spavu na drugu stranu…

-        -  E neće me gledati, pokvarenjak jedan- izvukla mi kemijsku olovku iz gornjeg džepa i stavila u usta kao da puši…..

-        -  Pušenje je zabranjeno , kažem joj i pokušavam izvući olovku…ona neda

-          -Samo još koji dim da povučem -i pušta imaginarno, prati « dim » pogledom..

Ostavljam ju na neko vrijeme samu i odlazim u drugu sobu…Tek što sam izašla zacvile alarmi, njena EKG krivulja opasno se zaoštrila..Otrčim do nje , a ona na nogama. Kako je uspjela ne znam…onako preko ograde kreveta..no izvela je to vrlo vješto, držeći uredno u rukama sve kablove…

-      -    Nedaš mi piti, a ja sam tako žedna - gledala  me pokajnički….

-          Noć je , trebala bi spavati….i budi malo tiša …nisi jedina u sobi….

-          Pst…..- imitirala me s prstom na ustima i keheljila se….

Tu sam noć provela gotovo cijelu pokraj njenog kreveta, pušila s njom i  pila imaginarno, smijala se, šaputala…pokrivala i otkrivala Alexa…..ona je bila neumorna …hiperaktivna…šapučući pričala mi o svom bivšem mužu kojeg je otjerala zbog negovog agresivnog ponašanja…Pričala o svom životu kao samohrana majka kojoj je usprkos alkoholu uspjelo podignuti kćer i postaviti na noge kao odgovornu i poštenu osobu…Promatrajući je kako sa zacakljenim očima i iskrom veselja uzima stanje u kojem se trenutno nalazi kao normalno, dio svoje sudbine i pogrešnih koraka u životu…Iako me pošteno izmučila, dojmila me…

Noćas ju više nisam zatekla…Otišla je na normalni odjel…Ostavila mi je buket cvijeća  kojeg je dobila od svoje kćeri sa nezgrapno napisanim rječima:

„Za tebe draga  da me ne zaboraviš..“

Kako bih ju mogla! Nedostajala mi je…..svako sam se malo okretala prema mjestu gdje je ležala, osluškujući hoće li mi od nekud zašaputati…..I Alex u uglu, razgoljen, snuždeno je čučio…