U početku bijaše puno kokica...

Čeprkale složno, tražile zrnje, neke bile i ćorave, pa naišle na koje zrnce, sve u svemu, složan kokošinjac...

Pijetlovi složno obavljali svoje poslove, zabavljali svoje koke, tu i tamo, neki zakazao, ali ga zamijenio drugi, i sve bilo ideala..

Koke su bile posebne, svaka na svoj način.. Jedne su se voljele šepuriti, druge sjediti na jajima, treće samo čeprkale po zemlji, a bogme, bilo je i nekih zalutalih ptica koje su bile uvjerene da su kokoške i toliko su željele to i biti, da su im nakraju zakržljala krila...

Svu tu idilu, gledala je jedna mačka sa plota..

Dok nije shvatila da se neka čudna promjena počinje događati u kokošinjcu.. Sve kokoške su odjednom postale nezadovoljne, počelo im bivati dosadno, i bacile se u proučavanje svoga porijekla..

I umjesto da lijepo nastave živjeti zadovoljne, jer sve što trebaju, zapravo imaju, one su se bacile u umovanje-koje postade robovanje..

Umjesto običnih, dragih, toplih jaja, počela su se stvarati dlakava, iz silne želje da se nešto čini što se prije nije..

I tako je u kokošinjcu naišao novi val- traženje dlaka u jajetu..

Vidjeli farmeri da se to novonastalo čudo može unovčiti, pa kokoške zatvorili u gajbe, odakle više nisu mogle niti vidjeti komadić plavog neba, a niti tražiti čarobne dlake, jer sva jaja su bila sakupljena prije nego su ih uspjeli dotaknuti..

Mačka je sve to i dalje gledala sa plota, uživajući u svom dvorištu..

Da li je bila sretna što nije kokoš?

Ne znam..

Znam da je počela razmišljati kako da svoje prijateljice kokice oslobodi kaveza, ali to će biti malo teži put..

Prvo ih treba vratiti u prvotnu poziciju..

Da budu zadovoljne sa onim što imaju..

Komadićem svoga neba, zelenom travom u dvorištu, i pijetla koji ih uvijek razveseli kad su tužne..