Pred božićne dane u našoj je kući uvijek   živo i veselo.Između kuhanja i pospremanja, kupovine i kićenja bora, kućom se razliježu zvuci muzike. Treniram glasnice već od ranog jutra u svim mogućim varijacijama i svugdje….u kupaoni, kuhinji…hodajući po cesti..u autu ….jer to je vrijeme koncerata za koje se pripremalo cijelu godinu i svi već ustreptali i u laganoj nervozi pripremamo se za glavnu probu uoči nastupa. Zvuci violina u svom prvom uštimavanju dopiru do samog ulaza u crkvu dok užurbano otvaram vrata i na brzinu podravljam muzičare, grleći ih i ljubeći u obraze, sretna što ih ponovo vidim sve na okupu.

Sakupljeni iz svih dijelova svijeta, raznih jezika i kultura, a ipak jedno… spojeni blagdanom koji je pred vratima i muzikom  koja ispunjava hladan prostor crkve, oživljujući i onaj najtamniji dio nje pod još slabim svjetlima, dopirući do srca svih što stojimo i čekamo na prve akorde.

Promatrajući njihova lica smještam ich u Gruziju, Armeniju, daleku Južno-afričku Republiku, hladnu Rusiju, pa onda bliže nama… u Mađarsku, graničnu Njemačku i Austriju…Oni iz bivšeg SSSR-a  posebno su mi dragi i srcu bliski, tople slavenske duše koje unose poseban duh u sviranje,podižu atmosferu i razbijaju svaku nervozu u nama svojim osmjehom kojeg ne  skidaju sa lica dok zatvorenih očiju , s rukama na violini ,u mislima plove svojim dalekim svjetovima ,prisjećajući se svojih korijenja i toplog ognjišta kraj kojih sad usamljeni i u dubokoj starosti sjede njihovi roditelji ,koji možda upravo tog trenutka isto tako razmišljaju o njima pitajući se na kojem dijelu svijeta se sada nalaze i kako će im proteći božični dani.

Život muzičara u te dane blagdana ispunjen je putovanjima od jednog mjesta do drugoga,od pravoslavne, katoličke crkve do one protestanske,  s ruksakom na leđima napunjenim toplim čajem i kojim sendvičem, često puta smješteni kod samih zboraša na jednonoćno prespavljivanje, glavom punom ispisanih nota piano, allegro, staccato simbolima…pa stankama i kadenzama.

I mi svake godine udomljujemo po nekoliko njih i posebno se veselimo tim danima jedva čekajući trenutak kad ćemo poslije dugog i isrpljujućeg proba i samog koncerta,  punog srca i duše zajedno s njima sjesti za stol i blagovati.

Obično u te dane pripremam dobro uhranjenu puricu već dan ranije, pa ju natopljenu mirodijom pospremim na hladno kako bi upila sve sastojke i bila što ukusnija, razbijajući glavu tko će je ispeći dok sam s suprugom na koncertu. Mnoge sam godine za redom znala prije odlaska meso staviti u pećnicu i na laganoj temperaturi od 150 stupnjeva maksimalno peći i taman se lijepo ispekla nakon par sati i dočekala nas ukusna , topeći nam se u ustima. Tada bih samo na brzinu skuhala mlince i zakuhala već rano ujutro skuhanu goveđu juhu sa gris-knedlima, napravila salatu i to je to …Gozba može početi…

No tog Božića program je bio prilično dugačak, prekoračio uobićajeno vrijeme pečenja pa sam djecu koja su već bila poveća, zamolila da ostanu kod kuće i u određeno vrijeme puricu stave u pećnicu . Gumb na pećnici predhodno sam već namjestila za pećenje, trebalo je samo  ukljućiti je……

Naša je generalna proba protekla savršeno, daleko od očekivanja, poslije svih onih kiksanja s krivim tonovima predhodnih dana, koncert završio s burnim aplaudiranjem podignutih ljudi, a naša lica sva ozarena, ispunjena srećom…

Nakon toga uglavnom slijedi praznina , a glavom svakog od nas vrti se  isto pitanje: „ A što sada?Čime ćemo ispuniti nadolazeće dane, mjesece i godinu?“ i već padaju prvi prijedlozi, vode se diskusije, iznose planovi oko financiranja slijedećeg projekta….

I dok svi užarenih obraza i užbuđeno iznose svoja viđenja slijedećeg koncerta, mojom se glavom vrzma samo jedno pitanje:“Jel moja purica dobro pečena?“

Gladni i umorni posjedasmo u naša vozila i put našem domu…Otvaram vrata i osjetim nešto strano u zraku…Nema onog dobro poznatog mirisa pečenog mesa što se inače proširi cijelom kućom i dopire čak do nosnica prvih susjeda…..Potrčim sva u panici do pećnice…ona uredno gori, ali moje purice nigdje….

„Djeco, pa gdje je purica?“ upitam ih uspaničeno, a oni me blijedo gledaju….

« Ups, mama, mi smo mislili da si ju već ti u nju stavila… »

Umalo se nisam od muke onesvijestila…Purica još stoji na balkonu ..u svom pacu i čeka…..

Šta sad da radim , pitam se grozničavo, otvarajući frižider dok brzim pogledom prelijećem po popunjenim redovima. Ljudi su gladni , želudac im kruli na veliko, a moje ranjgle i lonci, osim skuhane  juhe zjape prazno.….

I što reči ljudima, kako im objasniti situaciju ? 

Od muke i neugode sva sam se preznojila , kršeći ruke dok sam nespretno pokušala objasniti situaciju…Na moje iznenađenje svi su prasnuli u smijeh, nekoliko je glava zavirilo u moj frižider i za nekoliko trenutaka napravio se plan….Raclet kao predjelo…pa onda juha….Za to vrijeme neka se peče purica……

Raclet je  ovdje u ch zimi tradicija…..Uglavnom se priprema na večer, uz odsjaj svijeća, dok se na ploči peku kobasice i špek,a  u malim pliticama  sir i povrće,  a na kuhani krumpir zamotan aluminijskom folijom maže puter…To je poseban ritual i pravo guštanje koje se zna razvuči satima, a  uz fino bijelo vino potegne se razgovor o koječemu….

Ideju, koja meni u tom momentu u panici možda nebi pala napamet, zahvalno sam  prihvatila vidno olakšana….

Mislim da nikad do tada nisam doživjela  tako lijepi Božić…Nas dvanaestoro za stolom smještenih, guštali smo mirise i okuse dok se u pećnici pekla purica,  a duh  Gruzije, Armenije , Rusije… postao je jedan, duh slavena kojeg još Zapad nije iskvario i koji zna uživati u improvizacijama….Svako od njih sjetio se nekih sličnih situacija,  smijeh je ispunio prepunu blagavaonu,zapjevalo se na ruskom i hrvatskom, podizale se čaše na zdravicu, a moje srce ispunila je neka posebna toplina dok sam ih promatrala….

Iako nisu bili dio moje familije kao ni ja njihove…te trenutke ispunili smo jedni drugima, unoseći u njih svaki posebice, svoje rituale i običaje…svoje priče… s kojima smo se na taj način  povezali s našim najbližima u  dalekim domovinama….