Cijelo svoje djetinjstvo  bila sam okružena ljudima duboko zagrezlim u starosti što je vjerojatno odredilo moj životni poziv. Onako slabi i bolesni, pod teretom godina i onog proživljenog, budili su u meni jednu posebnu vrstu nježnosti, poštovanja i razumijevanja.Kako sam dosta vremena provodila uz baku i djeda, koji su živjeli u zgradi punoj penzionera,  svakog bi jutra prije odlaska u školu, pozvonila ne neka od njihovih vrata, pitajući trebaju li nešto iz dućana…pa onda s rukama punih papirića s narudžbama sunovratila se visokim stepenicama do dućana u prizemlju zgrade . Za nagradu uvijek bi dobila nešto sitniša koji je bio moj jedini džeparac kojeg sam ikad imala.Večina njih bili su potpuno sami i bez rodbine u blizini pa bih im bila spona koja ih je vezala sa njihovim najdražima. Njihove ruke bijaše već drhtave , a vid znatno oslabljen te  bih satima  znala sjediti s knjigom u ruci i čitati dijelove Svetog Pisma ili pak neku drugu knjigu religioznog sadržaja. Prije samih blagdana znali  bi me puta zamolili da napišem koju riječ čestitke ili pak napišem cijelo pismo kojeg bi oni diktirali.

Na drugom katu srednjeg  ulaza živio je starac , udovac, prilično čutljiv i mrzovoljan, povučen od ostalih stanara, provedeći svoje usamljene dane uz prozor s kojeg bi nas djecu u tišini promatrao kako se igramo.Po pričama moje bake imao je jednog sina, s kojim već dugi niz godina nije razgovarao, a sve to zbog toga jer nije završio fakultet po njegovoj želji i otisnuo se u svijet sa ženom za koju on nije smatrao da je za njega podobna.U međuvremenu rodili su se i unuci, sin bi redovito slao pisma  koje bih ja otvarala i njemu čitala, dok bi on samo šutke buljio kroz prozor praznog pogleda.Slike djece kradomice bih postavljala na police prepune knjiga prije mog odlaska i redovito ih nalazila preokrenute naopačke .Na pisma nikada nije odgovarao pa čak niti za blagdane.

Približavalo se vrijeme Božića i svaki je stanar imao ukrašenu jelku koju bi dobrim dijelom ja ukrasila.Znala bih se pritom najesti šećernih bombona u onim srebrnim papirićima toliko da mi je znalo biti slabo još danima poslije toga.

 Te je zime moj čutljivi starac po prvi puta, Bog zna kako, nabavio malu jelku i zamolio me oskudnim riječima, gotovo grubo, da mu pomognem ukrasiti. Nisam znala kako jer nikakvih kuglica i ostalih ukrasa nije imao, samo nešto malo vate, stare i već požutjele od stajanja.Slike njegovog sina i obitelji i dalje su polegnute skupljale prašinu po policama.

Dok je on sjedio u starom naslonjaču pokrivenom nekom štikanom dekom šarenih boja i pratio dnevnik, ja sam kradomice objesila  sve fotografije po jelki i nacifrala je vatom…i prije nego li je moje djelo uopće vidio, nestala bez pozdrava…

Slijedećeg dana, na stolu u kuhinji, umjesto novca za namirnice, dočeka me prazna čestitka i pokraj nje pložena kemijska olovka…Samo sam ga upitno pogledala, a on mi u nelagodi promrmlja kako bi želio da napišem koje slovo , onako kako se to uobičajeno piše…..

E malo sutra , mislila sam si….godinama nisi ni riječi izustio ni napisao…..ova će čestitka biti nesvakidašnja i sasvim drugačija od ostalih …i prionem se pisanju….

Naškrabala sam riječi isprike zbog nejavljanja, izrazila one osjećaje za koje sam predpostavljala da su duboko u njemu tinjale , a zbog gordosti ih nikada nije izrekao ili napisao..i  dadem ga njemu na potpisivanje…. Naočale koje je uvijek u svojoj blizini imao, sasvim sam galatno maknula iz njegovog vidokruga kako nebi mogao napisano pročitati  i čekala….Drhtavom rukom i neodučno, neko je vrijeme stajao s olovkom u ruci, čas gledajući u mene, čas u naškrabanu čestitku..i nakon dosta dugo vremena sitnim slovima i isprekidano potpisao….

Sva sretna gotovo sam odlepršala do pošte da bacim kovertu u sandučić……

Dani su prolazili, Božić je već prošao,Nova godina na pragu, a njegov poštanski sandučić još prazan bez odgovora……Gledala sam ga kako polako kopni, diže se teškom mukom….. vrata mi više nije otvarao već mi dao rezervni ključ od stana na raspolaganje….

To mi nije dalo mira, već sam se pošteno vezala za njega pa bih i navečer kratko navratila da ga pitam kako je i pomognem oko kreveta….

Kao i obično i te sam večeri navratila, s vratiju ga glasno pozdravila da se ne uplaši mojim iznenadnimpijavljivanjem i  nemalo se iznenadila kad sam u dnevnom boravku ugledala strana lica oko njega….njegov sin, snaha i dvoje već velikih unuka….

Njegovo lice bilo je puno suza……