Na onom dijelu grada koji već dobrim dijelom uranja u selo i stapa se sa pašnjacima i šumama, tamo gdje krave svojim mukom bude nedjeljom još snene gastarbajtere, a ovce bleje uz ogradu pokraj krivudave ceste, stoje oronule kuće u nizu, sa prljavim prozorima na kojima vise podrapane zavjese, dok se na balkonima suši šareno rublje bez reda,ovlaš obješeno , u gradu ga nazivaju geto.

Već po samom mirisu koji se unaprijed osjeća, svatko zatvorenih očiju zna gdje se nalazi.….Dinstani luk i češnjak draži sluznice nosa, miješa se miris jasmin riže i chili začina…, a graja balave djece odzvanja cijelom ulicom do kasno u noć….

Na skućenom prostoru dvorišta sakuplja se društvo svih jezika i kultura, pa uz obavezno lamatanje ruku,glasno… živo diskutira o problemima stranaca, politici u svojoj zemlji..i o štošta drugom….. Promatrajući ih sa strane čovjek bi rekao da vode pravi verbalni rat i sa strahom zaobilazi ta mjesta koliko je najviše moguće , bojeći se da mu život ne ugroze ..jer nikad se ne zna…to su čudni ljudi…sa čudnim običajima ..još čudnijom i ne razumljivom religijom, omotani u od glave do pete, tamnim očiju i lica….poput noći. A noć ima svoju moć..pa zato sklanjaj se otuda da sačuvaš živu glavu….

Pogledi muškaraca zapnu za nekom ljepuškastom djevojkom koja visokim potpeticama nabada po ispucalom asfaltu dok joj trnci prolaze niz kralježnicu od nelagode, pa se malo- malo popikne, istegne stopalo u zglobu, ali ipak tjera dalje, ne zastane..sve to samo zbog straha da joj ti čudni, mračni i opasni stvorovi ne naude..iako negdje duboko u sebi u njoj raste samopouzdanje..ono koje joj nedostaje u njenom okruženju gdje je samo broj koji se često izgubi u gomili….

Tu sam se našla jedne kišne, hladne večeri primorana da se zaustavim zbog kvara na automobilu…Pokušaji da zaustavim druge u prolazu ostali su bez učinka…svi su protutnjali dalje…kao da su u bijegu…ostavljajući me da stojim na cesti  promrzla…..

Vrata jednog balkona otvoriše se , izađe žena sa maramom na glavi da pokupi rublje što se sušilo…radoznalo baci pogled na mene, dobaci mi neke nerazumljive riječi i nestade….Pomislim sad je gotovo…nitko me ne vidi…ne želi vidjeti….To je moj i samo moj problem..pa neka si ga sama i riješim kako znam i umijem…

No prevarila sam se ….Za nekoliko minuta osvane stariji muškarac u pohabanim hlačama i debelom sivom puloveru i na lošem me njemačkom upita trebam li pomoć.Pokažem rukom na auto i kažem »kaput », a on odmah zasuka rukave, dobaci  « niks kaput » i pokaže mi da mu otvori haubu…

« Aha », kaže mi , « warten…warten ».. i nestade u iza kuće….

Čekala sam ne znajući što će uslijediti…..minute mi se učinilo kao sati…a onda se pojavio sa alatom i nekom starom , uprljanom krpom što je nekad bila podkošulja i zabije cijeli prednji dio svog tijela pod prednji poklopac automobila….

Zavrtaj lijevo, zavrtaj desno zavijačem....psovke…..uspravi se i reče:

„Du trink Kaffe mit meine Frau…ich bald fertig….“, vikne :“Selimaaaaaa“, a njegova  žena u tili čas promoli glavu kroz prozor…

Nisam ih ništa razumijela što si dobacuju dok se žena ne pojavi pred ulazom kuće i pokaže mi rukom da ju slijedim….Bilo mi neugodno …nisam ih željela smetati…no njeno nasmijano lice i brbljav jezik opusti me i pođem za njom….

Na vratima me zapuhne miris cigareta i pečene janjetine, a u susret mi dotrči dvoje male djece oskudno odjevene…..tanka majca , guza u pelenama, štrampice….Uzmu me za ruku i pravac samnom u kuhinju….

Stol još pun tanjura sa gotovo nedodirnutim mesom, pečenim krumpirom i zelenom salatom samo limunom začinjenom…Sjela sam postrance okružena djecom koja su jurcala oko mene donoseći mi svoje igračke…Da prikrijem nelagodu što sam tako upala poput padobranca, počnem se kreveljiti s njima, igrati s njihovim igračkama dok je žena postavljala prepoznatljivu džezvu punu vode da pristavi za kuhanje kave…

Pogledom sam šarala po prostoriji natrpanoj starim namještajem, kičavim slikama na zidu….tepihu punom mrvica i ljuska kikirikija….I dok se kava već kuhala vratio se i čovjek, uprljanih ruku sa pobjedonosnim smješkom na usnama

„Alles gut, du fahren…“ kaže mi i vrati mi ključeve od auta….Htjedoh se istog momenta dići i krenuti, no on me rukom zaustavi:

„Du essen!“

Pokušala sam mu objasniti da nisam gladna, no žena je istog momenta počela stavljati tanjur i pribor za jelo na stol….Nije mi ništa drugo preostalo nego da ponovo sjednem….

Nikad bolju janjetinu nisam jela dotada, a krumpir se topio u mojim ustima….Djeca su me velikm očima radoznalo promatrala između zalogaja, umrljanih prstiju i ustiju, punih nesažvakane hrane, cerekajući se između zalogaja…

Iako ih nisam ništa razumjela, oni su i dalje pričali samnom..nudili me hranom i sokovima….U jednom me trenutku muškarac upita od kuda sam …..Ja mu kažem da sam iz Hrvatske, a njegovo se lice ozari kao da ga taj tren sunce obasjalo…

„Mi smo iz Kosova“ kaže mi tada na srpskom…“sad će da nazdravimo“ i brže bolje ustane da uzme flašu rakije i štamprle….

Tek tada se razvezao pričajući o danima svoje vojske u mom rodnom gradu, nabrajajući sva poznata mjesta iz grada koja je vikendom posjećivao…..

Jedna štamprl rakije, dva……i ja sam s njima za kraj još morala i njihovo kolo odplesati….Dječje ruke u našima, korak po korak dižući noge  u krug….

Za odlazak uredno pripremljena bakljava u foliji….O novcu za trud nisu htjeli ni čuti.

"Ti si naša....Ti nas se nebojiš.." rekoše mi...

Ispratiše me svi od reda…..

Noć, kiša je još lagano padala, lagani dodir po trubi na volanu za pozdrav…..

U retrovizoru još sam dugo njihove tamom zasjenjene likove promatrala……a miris geta i njegove topline do kuće me pratio.