Blagi povjetarac lagano njiše okićene borove u centru grada dok šećem bez cilja u večernjim satima i promatram bogato ukrašene izloge.

Ljudi prolaze u mnoštvu mimoilazeći se, sa osmjehom na licu, dok djeca trčkaraju ulicama ili sjede u kolicima sa rukama punih poslastica.

Prodavači kestenja uzvikuju ulicama,prosjaci sjede ispruženih ruku u molitvu za kojim novčićem, svirači nadjačavaju buku prolaznika svojom muzikom. Trgovine su pune kupaca, vrećice natrpane svakojakim darovima. Vrijeme darivanja je pred vratima.

Osjećam nekakvu tugu u sebi. Blještavilo i sjaj grada me ne dodiruje. Odlutala sam mislima daleko u sjećanja. Na advent u Libiji.

Te je godine bila neobično hladna zima. U nedostatku tople odjeće pleli smo debele veste od grube vune u tamnosmeđim bojama. Zbog embarga, mi žene, nismo si mogle kupiti najlon čarape, pa one jedine koje smo nosili, bile su pune šarolikih zakrpa.

Dani Božića su se približavali, ali nitko od nas nije u sebi osjećao neki poseban ugođaj tog vremena. Svako malo netko bi od nas ispuštao uzdahe za domovinom, za svojim najdražima.

Večer uoči Božića bila je neobično mirna na našem odjelu. Djeca su spavala blaženim snom anđela. U pozadini potiho je svirala evergreen muzika. Sjedila sam u naslonjaču pokušavajući dočarati slike okićenog bora, mirise kuhinje, kolača.

Unešena u misli nisam čula prvo kucanje po vratima. Iz stanja me prene tek snažno drmanje vratima. "Bože", mislim si, „sigurno je stigao hitni slučaj."

Obično su dolazili uvijek poslije ponoći. Požurim ka vratima i ugledam poznato lice babice. U rukama drži mali smotuljak, tek novorođeno dijete.

"Dječak je", reče mi: " bez imena“. Rođen je vanbračno. Majka sutra ide u zatvor na 14 godina robije. Pobrinite se za dijete. Slijedi mu prihvatilište."

Smrzla sam se na te riječi. Svatko od nas  dobro je znao što to znači. Uvjeti u prihvatilištu bili su neprihvatljivi, grozni. Djeca su živjela u nepojmljivo teškom i okrutnom okruženju, bez hrane, pod strahom i batinama.

Probudila sam dežurnog liječnika, jednog našeg Makedonca, čovjeka sa velikim srcem prepunim ljubavi za svoj posao. Na brzinu  mu se napisala neka teška dijagnoza da bi mogao kod nas ostati što dulje, dok ne prohoda i nauči se  jesti sam, bez pomoći. Već slijedećeg dana dali smo mu ime. Jasmin.

Koja je to radost bila !

Nije prošao dan a da se nije prvo svratilo do njegovog krevetića, uzelo ga se u naručje i tepalo. Njegove oči bile su sjajne, ogromne, ukrašene dugim crnim trepavica. Rijetko kada je plakao. Samo se smješkao i gugutao.

Prolazili su dani i mjeseci, a on je rastao sa nama. Njegov prvi rođendan, uz moljakanje i posebno odobrenje, izvukli smo ga iz bolnice i proslavi na obali mora. Tu je u pijesku prohodao, upoznao se sa morem i valovima. Još sada čuvam slike od toga dana. Kovrčava kosa i osmjeh  anđela.

Nije prošlo puno vremena, a na odjel je došlo još jedno takvo dijete. Ovaj puta djevojčica. Njoj smo dali ime Jasmina.

Nevjerojatno kako su takva djeca lijepa, posebna. No ona nije imala tu sreću da ostane kod nas dulje vrijeme. Usprkos svim protestima, nakon par mjeseci nas je napustila. Svi smo znali i zašto. Bila je žensko dijete i kao takva apsolutno nepoželjna. Uz suze smo se opraštali sa njome, znajući da neće dugo ostati živa.

Slutnje su se ubrzo i obistinile. Vratili su je k nama nakon par tjedana u teškom stanju. Od dugih proljeva, dehidrirana, uz sva naša nastojanja da preživi, umrla je nakon par dana.

Jasmin kao da je osjećao što se dogodilo, plakao je danima. Od straha da i njega ne izgubimo dodalo se još nekoliko dijagnoza. Njemu kao muškom djetetu, Libijci su zatvorili oči i pustili. Ostao je nepunih dvije i pol godine.

Prve riječi koje je progovorio bile su na našem jeziku. Samo je riječ " mama" izgovarao na arapskom. Interesantno za dijete koje je živjelo samo u našem okruženju jer odjel je bio isključivo od nas iz bivše Jugoslavije. Za njegovu tragediju saznali smo puno kasnije. U to sam vrijeme ja već bila u domovini.

I sada, dok usporenim korakom šećem već pustim ulicama, bacam pogled prema nebu posutom zvijezdama. Povjetarac još uvijek lagano puše.

Imam osjećaj da mi donosi zvuke s neba. Treperenje dviju zvijezda, dva mala anđela. Jasmin i Jasmina.

Uhvatim sebe kako se smiješim. Njihov će Božić proteći kao u priči. Bez boli i patnji. S osmjehom na licu među samim anđelima.